Skromnom vokabularu (kimono, manga, karaoke, ikebana, sake, origami, nindža, gejša, haiku, suši, bonsai i kamikaze) koji je indikativan za međunarodni uticaj japanske kulture, dodajem „kampai!“, odnosno „živeli!“


Aleksej kiŠjuhas: Japan na prvi pogled (6)

Redovni kolumnista Danasa, sociolog iz Novog Sada Aleksej Kišjuhas (1983), bio je jedan od učesnika desetodnevnog studijskog putovanja u Japan za mlade iz jugoistočne i istočne Evrope u organizaciji japanskog ministarstva inostranih poslova. Preporučila ga je ambasada te zemlje u Beogradu, upravo na osnovu njegove saradnje u našem listu.

Objavljujemo izvode iz dnevnika koji je vodio na tom putovanju.

 

Potom, vode nas na Brda Ropongi: u gigantsku zgradu koja je elitni kompleks hotela, korporacija, prodavnica i restorana na neverovatna 54 sprata. Naravno, elevatorima se uspinjemo na sam krov. Pre izlaska na krov, u ormariće ostavljamo sve što smo do tada nosili u rukama, zbog rizika da ih oduva vetar ili da ih, jednostavno, ispustimo. Pred mogućnošću pogleda na Tokio od čitavih 360 stepeni koji doslovno oduzima dah i čini da srce poskakuje, u krvotok se ubrizgava sama esencija urbanog. Znam i da, nakon ovog pogleda, nijedan drugi grad više neće biti isti. Na dlanu ili pod nogama je okean oblakodera, i neposredni dokaz da je nebo moguće dodirnuti samo u gradu.

Brda Ropongi otvorena su 2003, nakon sedamnaest godina izgradnje. Ideja iza ovog kompleksa hotela, kancelarija, prodavnica, restorana i galerija je poboljšanje kvaliteta urbanog života time što će se centralizovati prostor rada, doma i razonode u jedan mikrokosmos. Ceo prostor oplemenjen je javnim izložbama moderne umetnosti, japanskim vrtom i koncertnim/bioskopskim prostorom na otvorenom. Takođe, na 52. spratu je i muzej moderne umetnosti – najviši izložbeni prostor na svetu.

Šetamo se i po samom kvartu Ropongi (Ropongi znači „šest drveća“), ispunjenom elitnim kafeima i preskupim prodavnicama visoke mode. Saznajem i da je ovo kvart poznat po živom noćnom životu: ekskluzivnim barovima, klubovima, kabareima i striptiz-barovima. Japanske poznate ličnosti idu u izlaske u Ropongi, a u samom kvartu operišu i Jakuze, to jest japanski organizovani kriminalci, mada mnogo manje nego ranije.

Sledeća tačka u programu je zvanični prijem u hotelu. Na prijem su pozvani ambasadori i/ili diplomate iz zemalja čiji građani učestvuju u ovom programu. Međutim, ambasador Srbije nalazi se u Beogradu zbog ingeniozno mazohističkog akcijaškog plana o povlačenju visokih diplomata iz zemalja koje se ne mršte na nezavisno Kosovo, a među kojima je i Japan. Trenutak pre nego što smo mi iz Srbije počeli da se osećamo kao siročići, prepoznajemo zastavicu Srbije na reveru jedne ljubazne gospođe: Snežane Janković, otpravnice poslova Ambasade Republike Srbije u Japanu. U društvu japanskih kulinarskih specijaliteta, razgovaram i sa nekoliko japanskih diplomata. O uobičajenim, ležernim temama.

Nakon večere, odlučujem se za još jedno piće u Tokiju, ovaj put u kvartu Akihabara (popularno: „Akiba“). „Akihabara“ znači „polje jesenjeg lišća“, ali ovo ime nimalo ne odgovara urbanoj stvarnosti Akibe. Naime, čitav ovaj kvart danas je centar za kupovinu tehničke i informatičke robe poput televizora, fotoaparata ili mobilnih telefona, ali i sofisticiranijih uređaja kao što su hardverske komponente ili roboti. Za zaljubljenike u tehniku, ovo je raj na Zemlji: čitave ulice ispunjene su desetospratnim robnim kućama koje su krcate jedino tehničkom robom. Značajan deo uređaja na prodaju su najnoviji i najsavremeniji modeli, te je šetnja ovim prodavnicama istovremeno i šetnja budućnošću radnji po Srbiji.

Međutim, ne pripadajući sorti koja je naročito zaluđena tehnikom, ja sam u potrazi za nečim drugim: pićem u nekom od ovde mnogobrojnih „meido kissa“. Rečje o specijalizovanom i ovde nekontroverznom tipu kafea gde su konobarice obučene u uniforme francuskih sobarica i ponašaju se posve ponizno prema mušterijama (nazivajući ih „gospodarima“/“gospodaricama“ i tome slično). To jest, u potrazi sam za još jednim „Samo u Japanu“ trenutkom: jedinstveno ležernom i nekontroverznom stavu prema praksama koje bi na Zapadu bile predmet međuklasnih ili seksualnih tabua, odnosno bile smatrane bizarnim ili neukusnim. Poenta „meido kissa“ je stvaranje simulacije gde se mušterije, i muškarci i žene, osećaju kao bogate aristokrate sa gomilom kućne posluge, a ne tek kao obični gosti u kafiću (po ulasku, biva se pozdravljenim sa „dobrodošli kući, gospodaru/ice“). Postoje i varijacije na temu ovih kafea, gde „francuske sobarice“ (ili, za žene, „batleri“) vrše i frizerske usluge, manikir ili masažu stopala ili su, pak, konobarice obučene u školske uniforme, sedi se u školskim klupama i tome slično. Bilo kako bilo, klanjanje do zemlje i oslovljavanje sa „gospodaru“ u fetiški provokativnoj uniformi, ovde jednostavno ne proizvodi nelagodu. Po ispijanju čaja u jednom „meido kissa“, na četvrtom spratu tržnog centra „Don Kihot“ u Akihabari, priznajem sebi da bih se na sve to mogao navići.

Nastavlja se

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari