Država krsta i polumeseca

Dino Abazović: U principu, od devedesetih godina naovamo religijske zajednice su – i to nije samo slučaj u Bosni i Hercegovini nego i u bivšoj Jugoslaviji i cijelom regionu Istočne Evrope – postale vrlo značajna politička činjenica, s tim što je u bosanskohercegovačkom kontekstu to bilo mnogo izraženije nego u drugim državama takozvanog istočnog bloka.

Duško Trninić: Od devedesetih godina naovamo postoji simbioza između religijskih zajednica i političkih partija, prije svega onih etnonacionalističkih. Političari su iskoristili religiju i još uvijek je koriste za vlastitu promociju, dok religijske zajednice, s druge strane, koristu politiku za osvajanje javne sfere.

Omer Karebeg: Da li političari manipulišu verskim liderima ili ovi pak manipulišu političarima?

Duško Trninić: Političari religiozne lidere često koriste kao svoje portparole koji propagiraju njihove ideje. Mislim da religijske zajednice u tom odnosu gube pošto nije prirodno da one nastupaju kao megafon određenih političkih opcija. S druge strane, pojedini religijski lideri imali su aktivnu ulogu tokom rata, u njihovim istupima bilo je govora mržnje i širenja netrpeljivosti prema drugim narodima.

Omer Kararabeg: Ne znam da li se varam, ali čini mi se da ni Srpska pravoslavna crkva, ni Katolička crkva, ni Islamska zajednica nikada nisu poimenično osudile nijednog zločinca iz svog naroda.

Dino Abažović: Ne bih se s vama do kraja složio. Činjenica je da su neki religijski lideri, bar oni sa najvišeg nivoa, tokom rata s vremena na vrijeme objavljivali tekstove u kojima se osuđuju zločini, bilo da je riječo hudbama, propovijedima ili pismima. Međutim, javnost, ne samo u Bosni i Hercegovini nego i regiji, nije uvijek bila dovoljno upoznata s time. Ali sigurno je da su u poslijeratnom periodu mogli učiniti mnogo više. Religijski lideri, na primjer, vrlo često obilaze stratišta i mjesta masovnih zločina počinjenih nad njihovim vjernicima. Ali rijetki su primjeri da odlaze na stratišta gdje su pripadnici njihove vjere i njihovog naroda počinili zločine.

Omer Karabeg: Sveštenici Srpske pravoslavne crkve bili su prisutni na mitingu podrške Mladiću, koji je u Banjaluci održan nakon Mladićevog hapšenja?

Duško Trninić: Da, vidio sam te snimke. Kad je riječo odnosu pravoslavnih sveštenika prema Mladiću, ima informacija da se on jedno izvjesno vrijeme krio u ženskom manastiru kraj Zrenjanina koji je pod nadležnošću Bačke eparhije. Nisam čuo da su Sinod i sveštentsvo Srpske pravoslavne crkve demantovali te navode, a koliko znam, bački episkop je nedavno izabran za člana Sinoda.

Omer Karabeg: Da li verski lideri imaju političke ambicije. To se, recimo, ponekad kaže za reisa Cerića?

Dino Abazović: Mislim da oni nemaju političke ambicije, a za tim zapravo nemaju ni potrebe. Njihov uticaj na politiku je dovoljno jak da im direktan politički angažman nije ni potreban.

Duško Trninić: I ja mislim da oni nemaju političke ambicije. Njima je veza sa politikom i političarima potrebna radi vlastite afirmacije, kao i afirmacije religijske zajednice koju predstavljaju.

Omer Karabeg: Da li su verske zajednice – Srpska pravoslavna crkva, Katolička crkva i Islamska zajednica – svojim insistiranjem na nacionalnom faktor razdvajanja naroda Bosne i Hercegovine?

Duško Trninić: Kod nas postoji sprega između nacionalnog i religijskog. Najjača veza između nacionalnog i religijskog je kod pravoslavaca, dok bi islam i katoličnastvo trebalo da budu univerzalne religije. Međutim, u Bosni i Hercegovini one to nisu. Mislim da su religijske zajednice u stvari žrtvovale svoju univeralnost zarad partikularnosti.

Dino Abazović: Ovdje je upravo religija bila diferentia specifica u etnonacionalnom razdvajanju staroslavenskog stanovništva. Ono što čini ključnu razliku između Srba, Hrvata i Bošnjaka u Bosni i Hercegovini je prije svega religija. To je povijesna činjenica iz koje se ne može iščitati ništa drugo do da je u Bosni i Hercegovini religija odigrala ulogu nacionalne vertikale za razliku od nekih drugih zemalja gdje je to, na primjer, bio jezik. Ja, međutim, mislim da je mnogo veći problem poizvodnja razlika u političkom smislu. Smatram da su društveno uređenje i politički sistem u Bosni i Hercegovini veoma pogodno tle za proizvodnju razlika. To nije samo stvar religijskih zajednica nego i etnonacionalnih političara, a i međunarodne zajednice koja ne želi da utiče da se to stanje promijeni.

Omer Karabeg: Kad se ima u vidu kolika je moćreligije, postavlja se pitanje da li je Bosna i Hercegovina sekularna država ili je možemo nazvati državom krsta i polumeseca, kao što je to nedavno napisano u jednom tekstu?

Duško Trninić: Po meni Bosna i Hercegovina nije sekularna država zbog religijske simbolike koja je prisutna u javnim institucijama i zbog što je u sekularno uređenom društvu religija privatna stvar, a kod nas to nije slučaj. Ona je i te kako prisutna u javnosti. Naravno, ni u Evropi nemamo čiste sekularne države u kojima je religija potpuno odvojena od politike. Ali kod njih, za razliku od naše situacije, postoji religijski pluralizam, to jeste nema prvilegovanih religija kao što je to slučaj u Bosni i Hercegovini.

Dino Abazović: U Bosni i Hercegovini postoji principijelna odvojenost države i religijskih zajednica. Problem je, međutim, u tome što religijske zajednice žele imati povlašćeni položaj u javnom prostoru samo zato što su religijske zajednice. U klasičnim sekularnim državama one takav položaj ne mogu imati. One su prisutne u javnom životu kao i sve druge organizacije od javnog interesa, a koliki će biti njihov uticaj zavisi od snage argumenata s kojim nastupaju. To kod nas nije slučaj. Zbog toga se može reći da BiH ima jako niske standarde sekularne države.

Uticaj verskih zajednica u školama

Omer Karabeg: Islamska zajednica nedavno je demonstrirala svoju moćkada je nakon žestoke kampanje prislila vladu Kantona Sarajevo da povuče svoju odluku da ocena iz veronauke ne ulazi u prosek opšteg uspeha učenika. Otkud Islamskoj zajednici tolika moćda može naterati jednu kantonalnu vladu da promeni svoju odluku?

Dino Abazović: Islamska zajednica i njeni predstavnici bili su najeksponiraniji, ali i Katolička crkva je vrlo snažno sekundirala u ovim raspravama. Ja nisam siguran da je vlada popustila, vlada je u stvari odustala od toga da se ta odluka retroaktivno primjenjuje s obzirom da zakon ne poznaje tu vrstu retroaktivnosti. Sada se pokušava kupiti vrijeme i na jednoj i na drugoj strani i ja mislim da je to pitanje samo odgođeno do početka nove školske godine. Mislim da ova priča nije završena, završeno je samo prvo poluvrijeme.

Dušan Trninić: Kod nas se slična rasprava vodila oko predmeta kultura religija koji je bio uveden kao protivteža vjerskoj nastavi. On je bio zamišljen kao nekonfesionalni predmet koji omogućuje djeci da steknu znanja o različitim religijama i religijskim praksama koje postoje u bosanskohercegovačkom društvu. Taj predmet na kraju je povučen iz škola. Šta se, u stvari, desilo? Jedan od vladika Srpske pravoslavne crkve je u vaskršnjoj poslanici pozvao roditelje da ne šalju djecu na časove kulture religija i da intervenišu da se taj predmet izbaci iz nastavnog programa. Nakon toga Ministarsvo prosvjete je taj predmet povuklo iz škola. U ovom slučaju pokazala se nemoćpolitike pred religijom.

Nepoželjne komšije

Duško Trninić: Nedavno je objavljeno Galupovo istraživanje koje pokazuje da 95 odsto stanovnika Republike Srpske smatra da im je najidealniji komšija Srbin i hrišćanin. Vjerujem da je tako i u Širokom Brijegu, gdje u većini žive katoloci, i u onim sredinama gdje većinu stanovništa čine muslimani. Pitam se kakva je budućnost multinacionalne i multireligijske zemlje u kojoj 95 odsto stanovnika želi da im susjedi isključivo budu pripadnici njihove nacije i religije. Kad sam o ovom istraživanju razgovarao sa svojim studentima, oni su mi rekli da je potpuno normalno da ljudi u Republici Srpskoj žele da im komšija bude hrišćanin. Ja sam ih onda upitao da li to znači da bi oni kao komšiju prihvatili i katolika, adventistu ili Jehovinog svedoka, na šta su mi oni odgovorili negativno. Znači, ovdje je hrišćanstvo usko shvaćeno, ono se poistovjećuje s pravoslavljenjem.