Foto: Ivan DinićGodinu dana nakon tragedije u Novom Sadu, kada je usled pada nadstrešnice rekonstruisane Železničke stanice stradalo 16 ljudi, među njima i deca, a jedna mlada žena teško povređena, odgovornih i kažnjenih i dalje nema. Na dan kada se navršava godina od ovog nemilog događaja, 1. novembra, TV Nova će svoj program posvetiti sećanju na tragediju i podsećanju na važnost istine i odgovornosti, od jutarnjeg programa, preko informativnih emisija, do dokumentarca pod nazivom „1.11:52” autorke Jelene Kikić, koji će doneti priču o borbi za pravdu, a koji će biti emitovan u subotu 1. novembra, u 20.30 sati, odmah nakon Dnevnika, a repriza je zakazana za 2. novemabr u 17.55 na TV Nova.
Autorka dokumentarca, novinarka Jelena Kikić govori za Danas o radu na ovom filmu, ali o izazovima sa kojima snimanja ovog dokumentarnog filma.
* Dokumentarni film „1.11:52” će premijerno biti emitovan na godišnjicu tragedije u Novom Sadu, kada je pala nadstrešnica na Železničkoj stanici. U filmu se bavite ne samo tragedijom, već i procesom traženja odgovornosti jer odgovorni za ono što se dogodilo još uvek nisu privedeni pravdi – zašto je to tako i koji su najveći izazovi koje ste primetili u funkcionisanju institucija nakon nesreće?
– Institucije u Srbiji su spore, trome, nezainteresovane i u običnim, svakodnevnim situacijama, u slučaju pada nadstrešnice i pogibije 16 ljudi potpuno blokirane. Uprkos tome što skoro godinu dana, desetine hiljada građana, u stotinama gradova i sela, protestuju, traže odgovore, pravdu i institucije koje rade svoj posao, niko od nadležnih nije našao za shodno da bar na mesečnom nivou izađe u javnost, kaže dokle je stigla istraga, odgovori na pitanja i objasni u kom smeru se ide. Inače štura saopštenja koja su tužilaštva u Novom Sadu i Beogradu u početku objavljivala sad su retka, a u nadležnim ministarstvima, Železnici Srbije, firmama koje su izvodile radove ili bile zadužene za nadzor tek je muk.
* Kako ste birali sagovornike u filmu, šta vam je bilo najvažnije?
Najvažnije mi je bilo da se čuju ljudi koji su svoju stručnost i ugled uložili da bi se došlo do istine. To su ljudi koji su se lično angažovali, koje tabloidi uporno pokušavaju da diskredituju, koji su kao univerzitetski profesori ostali uz studente iako su nekoliko meseci bili bez plate, koji su istražujući dolazili do informacija koje je vlast pokušala da sakrije, koji sad dobijaju i pretnje, a koji ipak nastavljaju javno da govore na osnovu činjenica do kojih su došli, na primer, čitajući hiljade stranica do sada objavljene dokumentacije. Takvih ljudi ima još, u filmu govori samo deo njih, a sigurna sam da će biti još prilike da se čuju i svi drugi.

* Sama tragedija pokrenula je građanske i studentske proteste koji i dalje traju, do kakvih ste uvida došli u istraživanju snimajući ovaj dokumentarni film?
– Fokus filma nisu protesti već razlog zbog kog je do pobune građana došlo – pogibija ljudi koji su se slučajno zatekli pod nadstrešnicom, koja je pala najverovatnije zbog korupcije i javašluka. To je nešto što istraga i nadležni treba da utvrde, a godinu dana kasnije mi ne vidimo neki rezultat. I to u filmu objašnjavaju ljudi koji znaju o čemu govore. S druge strane, činjenica je da bez požrtvovanosti, energije i organizacije studenata ova tema ne bi pokrenula građane u skoro svakom delu zemlje, ujedinila ih oko zajedničkog cilja, stigla do Evropskog parlamenta i dovela do toga da rejtinzi stranke sa najbrojnijim članstvom i njenog nekadašnjeg predsednika budu u stalnom padu. I to se u filmu vidi.
* Kako se, prema vašem mišljenju, naše društvo suočava sa kolektivnom traumom koju je ova tragedija izazvala?
– Naše društvo se decenijama suočava sa raznim kolektivnim traumama, od ratova preko izbeglištva i nemaštine do ubistva premijera i COVID pandemije. Poslednjih 13 godina već ranjeno društvo, gleda kako stradaju i deca dok se država urušava, zato što je neko bahat, alav, bezobrazan, nestručan ili je uzurpirao institucije. Pad nadstrešnice trenutak je kad su i oni koji su godinama ćutali, okretali glavu ili trpeli odlučili da kažu da dalje ovako ne može.
* Koliko film koji ste radili može da doprinese otkrivanju cele istine i kažnjavanju odgovornih?
– Preambiciozno, mislim i nerealno bi bilo da kažem da može da doprinese otkrivanju cele istine, ali može da otvori pitanja, razjasni nedoumice, ukaže na propuste, podstakne na razmišljanje i na kraju krajeva ostane kao dokument za neka buduća vremena.
* Kako vidite ulogu dokumentarnog filma u društvenim promenama i podizanju svesti?
– Postoje mnogo iskusniji autori dokumentarnih filmova od mene koji o razvoju, usponu, sada možda i stagnaciji dokumentaristike u Srbiji mogu da govore. Ja sam novinarka, moj film je rađen za televiziju, samim tim ima i svoja ograničenja. Danas i telefonom mogu da se uhvate istorijski trenuci, ali dokumentarci daju kontekst, sagledavaju činjenice, hvataju duh vremena. Naravno važno je i ko ih pravi i gde se emituju. Tako da nema sumnje da dobar dokumenatarac može mnogo toga.
* Kako vidite odgovornost medija u pokretanju dijaloga o ovakvim događajima i o pritisku na institucije da obezbede pravdu?
-Cela godinama za nama, što se medija i informisanja tiče, jednog dana će se izučavati i proučavati, verujem i van granica Srbije. Kako zbog onih koji su kršili pravila profesije, namerno skretali pažnju s činjenica, objavljivalji neistine, vređali, pretili, ponižavali i zaluđivali, tako i zbog onih koji raspolažu nacionalnom frekvencijom a koriste je da bi ćutali, žmurili ili služili kao stranačko glasilo.
RTS, njegovi urednici i informativna redakcija, primer su jednostranosti kakve na javnom servisu ne sme da bude, naročito u trenutku velike društvene krize. Na prste dve ruke mogu da se prebroje televizije, novine i portali čiji su novinari svakodnevno na terenu, postavljaju pitanja, traže odgovore i informišu javnost znajući da im bezbednost nije garantovana. U trenutku kada vlast pojedine medije naziva grupom za pritisak, kada se premijer i ministri kreću u strogo kontrolisanim uslovima i isključivo po medijima koji su im više nego naklonjeni, kada su predstavnici nadležnih institucija potpuno nevidljivi, tu odgovornosti itekako ima, ali dijaloga teško.
Traženje odgovora
U dokumentarcu govore Tanasije Marinković, Vladan Kuzmanović, Dušan Dobromirov, Vladimir Obradović, Bojan Spaić, Aleksandra Krstić, Ivanka Popović, Ana Ferik-Ivanović i Ivan Radak – univerzitetski profesori, arhitekta i novinar, ljudi koji su se posvetili onome od čega vlast beži, a što institucije i mediji s nacionalnom pokrivenošću nastavljaju da ignorišu. Oni analiziraju činjenice, dokumenta i odgovornost onih koji su svojim potpisima, odlukama ili ćutanjem doprineli da se tragedija dogodi i da ostane nekažnjena. Govoriće o tome šta nalaže struka, zašto institucije ćute, ko je zloupotrebio svoju funkciju, kuda vode tokovi novca i šta dokazuju objavljeni papiri.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.


