Časopis Matice Hrvatske za kulturu i književnost Vijenac iz Zagreba nedavno je štampao nove pesme hrvatskih pesnika Mileta Stojića i Petra Gudelja. Oba ova pesnika imaju i pesme posvećene Srbiji, koje prenosimo kao zanimljiva literarna svedočenja i refleksije iz nekad zajedničkog kulturnog i jezičkog prostora, danas rastrganog državnim i svakim drugim granicama.
U Beogradu, deset godina nakon rata
Ista slika u ramu hotelskog prozora
Užurbani poslovni ljudi, gradski zgubidani
Ozelenjela stabla, koja prvi put primjećuješ
Miris rijeke diže se sokakom poput dima
Mlade žene koje te ranjavaju ljepotom.
Sve je isto u jutrima, samo si ti apsolutni
Stranac u vlastitome jeziku, što motri u daljinu
Odakle su jurodivi spremali paklene odrede
Gdje se začinjala tvoja smrt kao cika ciganske
Violine, uz šutnju i nezainteresiranost onih
Što su te nekad zvali bratom pjesnikom.
Dunav je ovdje mirniji nego na Kagranu
Gdje si šetao deset godina uzvodno, užasnut
Sad koračaš prema Ušću, tek nešto zamišljen
Kao čovjek kome su kirurškim putem
Odstranili sposobnost da se čudi i da uživa
U svijetu, koji ga još mami na grijeh.
Dunav što razdvaja bratske narode, Donau
U antikvarijatu listaš jednu ranu knjižicu
Crnjanskog, iz koje munja osvijetli tvoju
Nekadašnju čistu peticu iz srpskohrvatskog:
Nemamo ničeg, ni boga ni gospodara.
Naš bog je krv. Mile Stojić
Srbiji, na istoku
Srbiji, na istoku.
Na drugoj strani Dunava.
S druge strane Mjeseca.
Zdna Dunava, iz mulja,
izlazi Mjesec.
I obasjava tvoje dječačko
lice.
*
Srbiji, za djevojke
i jabuke.
Osula te jabukama
i djevojkama.
Obasjala freskama.
Za lipu što je prva listala i cvjetala
na Terazijama.
Pod kojom si me čekala.
*
Srbiji, na istoku.
Za Borinu Uvelu ružu
i suv bosiljak.
Za mjesečinu u Vranju.
Za Mominu Sestri u pokoju
i Gospi.
Za Lament nad Beogradom.
Za Rastkovo Otkrovenje
i Matićevo More.
*
Za bunare i Morave,
što ti uzeše lik.
I odnesoše u crno more.
U vječnost. U ništa.
Za pregršti pšenice i milosti
što prosu u tvoju divlju kosu.
Za ilinjske gromove
i đurđevdanske kiše.
Što ti prosvijetliše pamet,
izbistriše oči.
Za stol u Narodnoj biblioteci
i šumsku klupu na Tari.
Za cijelo zvjezdano nebo
očiju što više ne svijetle.
Koje su zašle.
*
Srbiji, na istoku.
U čije si ćupove i bardake
istákao svoje ikavske pjesme.
I suze.
Za sve, za sve, za sve.
S ljubavlju. Petar Gudelj
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.
