Za inkviziciju smo svi čuli. Čini se da je stvaranje inkvizicije bilo samo pitanje vremena. Preko celog milenijuma, najjače frakcije hrišćanstva proganjale su neistomišljenike i sa njima se razračunavale na najrazličitije načine. Proglasiti ih za heretike bio je jedan od popularnijih metoda.

Od šizme pa nadalje katolička crkva je postala najjača u Evropi, te nije ni čudo da se u okviru katolicizma i kažnjavanje neistomišljenika razvilo do takvih nivoa. U Katoličkoj enciklopediji iz 1919. stoji rečenica koja navodi kako je inkvizicija osnovana, jer je početkom 13. veka „hrišćanstvo bilo veoma ugroženo jeresi“. Sekte poput Katara dezignirane su kao instance koje su „ugrožavale“ hrišćanstvo. Vreme je bilo i da se ta „pretnja!“ otkloni.

U početku, inkvizicija je bila „episkopalna“ tj. „biskupska“, ustanovljena papskom bulom iz 1184, kada je papa želeo da se bori protiv Katara na jugu Francuske. Nije bila centralizovana, i biskupi (episkopi) svoje „svete dužnosti“ obavljali su tamo gde je to bilo potrebno. Iz ove ad hoc/portabl verzije inkvizicije razvila se i vremenom tzv. papska inkvizicija – početkom 13. veka. Sada je crkva krenula da trenira inkvizitore. Ljudi su selektovani na osnovu svojih političko-religijskih ubeđenja (što dogmatičniji, to bolje) i trenirani da postanu profesionalni lovci na jeres. U ime Boga. Milostivog.

Još uvek nije inkvizicija bila onakva kakvom je danas znamo. Tek par decenija po izdavanju serija papskih bula, kojom je osnovana zvanična papska inkvizicija, inkvizitori su krenuli sa mučenjem, a i tada je to mučenje bilo „ograničeno“ na određene metode kojima žrtva ipak preživi (pretpostavljamo da za ovo možemo biti zahvalni nečijem grotesknom shvatanju „milostivosti“). Papa Inoćentije Četvrti, 15. maja 1252. izdao je bulu „Ad extirpanda“, kojom je relativno precizno definisao do kakvog mučenja sme doći: nije smelo doći do gubitka života ili uda, a inkvizitor je morao da bude „siguran“ da je žrtva stvarno heretik (kako se do takve sigurnosti dolazilo, nije najjasnije). Kazne su bile zatvorske, kao i ekskomunikacija, posle koje je „heretik“ bivao prepušten civilnoj „legislativi“. Kad je trebalo ubiti, crkva je svoje ruke održavala čistim tako što je heretike davala civilnim vlastima na pogubljenje, omogućavajući hrišćanskim apologetima divljanje.

Inkvizicija kakvu viđamo u filmovima nastala je kasnije. To je Španska inkvizicija 15. veka, odakle znamo i čuvenog Torkemadu. Po svemu što danas znamo o religiji, ono što smo viđali u filmovima je najverovatnije „mekana“ verzija istrebljivanja jeresi. Ne bismo ulazili u detalje radi pristojnosti.

Autor je lingvista, magistar evropske kulture i odgovorni urednik žurnala Humanicus (www.humanicus.org)

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari