Nejma vode

Ivan Džidić Sjetih se nešto, nekako tako, u okviru šire priče o daljem razvoju školstva i reformi podobnog sistema, one jedne televizijske o školi koja još uvijek, brine valjda o fizičkom zdravlju djece, učenike upućuje u poljski zahod kad im je kakva potreba. U, kako se to ovdje posebno voli reći, dvadeset prvom vijeku, a u europskoj Srbiji. Kakvi god da su bili razlozi onih koji su tu priču ispričali, ja od sramote, uz komentar sebi u njedra – nisam ja odavle, nisam znao kuda da udarim. Ne možeš ni slušat, a nekmoli pričat. Rumen da rumeniji ne možeš bit.
Sjetih se zapravo te priče o poljskom zahodu, u onu prvokružnoizbornu nedelju, nedelju puta u Europu i drugih puteva, naišavši na Žikinu Šarenicu. Na zanimljivu priču, baš u trenutku lamenta nad „starosti“ Srbije, nad nikakvim natalitetom. Pa zato oduševljavajuće riječi o porodici sa jedanaestero djece. U za druge nagovarajuće svrhe. Priča sa slikom i prilikom sirotinjske i kuće i okućnice. Koje vape za intervencijom, makar za umivanjem. Kako bi i roditelji i njihovo dvanaestero djece, ili osmero ako su se četiri kćerke udajom odvojile, makar malo ljudskije živjeli. Uz priču o idili saznajemo kako je djecom bogata porodica, od nekih dobronamjernika nedavno dobila veš mašinu. Kako bi im se olakšalo koliko toliko. Uz samo jedan mali problem. Porodica nema hidrofor, kako bi odgovarajuće osigurala vodu, pa majka čini se i dalje sve pere „na ruke“. Ali je zato, kad je veš mašina već tu, Žika sa Šarenicom, uz pretpostavljam podršku kakvog sponzora, odlučio da vrijednoj porodici, naročito zbog održanja brojnosti naroda spremnog da kupi europsku ulaznicu, pokloni sto kilograma odgovarajućeg deterdženta. Sa mirisom đurđevka.
Odlučih pobjeći, sakriti se u crnjak. U onaj već stari vic, koji priča o Zagrepčaninu koji je, samo što je stala tarapana, krenuo u jednog dana europsko Sarajevo. Automobilom, a cestom kojom se jedino tada moglo. Skoro pa i preko Finske. Uz nikakve šanse za zaustavljanje na kakvom odmorištu. Nakon trodnevnog jahanja, jedva je dočekao ulazak u Sarajevo – prvi bircuz je moj. Još uvijek sklisko vrijeme, valja voditi računa o svemu – mogu li dobiti kavu. Nejma. Malo, malo, poslije odgovarajuće dramske pauze – mogu li dobiti kafu. Nejma. Pa još malo, poslije jedne, sad za promjenu odgovarajuće psihološke stanke – a da li bih mogao dobiti jednu kahvu.