O pravdi, praštanju i pomirenju

Čak i kad su zapisane u tuđim tefterima ili sjećanju. Danas je mali broj Novopazaraca koji bi iznosili negativnu priču o Aćifu Hadžiahmetoviću. Otporni su na nametanje drugačijeg tumačenja događaja pri odbrani Novog Pazara. Važnije im je zajedničko pamćenje koje je usmjereno na pažljivo viđenje samog događaja. Ako je drugačije, smatraju da su izloženi opasnosti zaborava ovog naročito važnog događaja koji su njihovi preci preživjeli sa svojim porodicama.

Malo je i onih koji su kadri da svojim kazivanjem svjedoče o svemu što se te jeseni 1941. dogodilo. Njegova sudbina nije samo obična smrt čovjeka. Zločin nad njim i brojnim žrtvama komunizma smješta nas u zamagljeni poslijeratni prostor privredno opustošenog i posrnulog Sandžaka.Pomrli su mnogi očevici, ali i izvršioci pomenutih zločina, a ostalo bolno sjećanje na pričinjenu nepravdu. Ova stradanja su uglavnom uzrokovana ideološkom netrpeljivošću i državnim terorom. Brojne generacije sandžačkih Bošnjaka odrastale su i bile vaspitavane u okrilju kulture koja je “Turke” smatrala temeljnim političkim neprijateljima. U takvim vidicima ovdašnji muslimani su predstavljani kao otpadnici i vjerski fanatici. To je otežavalo pristup realnom viđenju događaja, a različitim zabranama historija Bošnjaka višestruko falsifikovana.

„Prijatelj i kreator mira“

Uprkos nedostatku uvjerljivih dokaza, otvara se pitanje njegove političke podobnosti između dva svjetska rata, traženjem nepostojeće krivice u njegovom partnerstvu sa političkim liderima i partijama Kraljevine SHS i Kraljevine Jugoslavije. Različitim floskulama se pokušava zanemariti njegova zapažena vojnička i politička karijera, i osporiti liderstvo i ugled među muslimanima “južne Srbije” i cijele deževsko-štavičke regije, a ignoriše pravedna i legitimna borba protiv užasnih akcija etničkog čišćenja i državnog terora nad Bošnjacima Sandžaka. Najneuvjerljivije zvuči pokušaj prikazivanja Aćifa Hadžiahmetovića kao neprijatelja ili pokretača otpora Beogradu, što se može demantirati njegovom legitimnom političkom borbom na svim nivoima u lokalnom i državnom parlamentu egzistirajućih Kraljevina. Brojnom naučno validnom argumenatacijom može se u potpunosti potvrditi apsolutno stabilna politička pozicija Aćifa Hadžiahmetovića, koji u međuratnim godinama (1918-1941) važi za nespornog sandžačkog lidera koji, uprkos permanentnom državnom nasilju, izbornom teroru i nepravdi, legitimno i demokratski traži puteve uzajamne saradnje i ravnomjerne ekvidistance Srba i Bošnjaka.

Premda je bio osvjedočeni prijatelj i kreator mira na ovim prostorima, Aćif-efendija se kao branitelj Novog Pazara pokušava prikazati neprijateljem Srba. Zato pokušajima da se Bošnjacima pripiše bilo koja, osim antifašističke pozicije u Drugom svjetskom ratu, nema argumentiranog opravdanja. Uostalom, sa okupatorom se u Srbiji surađivalo onoliko koliko se moralo. To nikada nije bila tajna. Aćif efendija je bio neprikosnoveni bošnjački autoritet, ali i prijatelj, politički saradnik i trgovački partner svojih sugrađana Srba. Uspješno organiziranom odbranom od četničke agresije (tri napada, 1941), nije ispoljeno nikakvo neprijateljstvo prema mirnim i poštenim srpskim sugrađanima. To svi u Novom Pazaru i Sandžaku znaju, a to trebaju imati u vidu i oni koji su rehabilitovali jednog od glavnih četničkih ideologa i komandanata napada na Novi Pazar, Tihomira Šarkovića iz Raške. Permanentno opiranje Hadžiahmetovićevoj rehabilitaciji je nastavak ideološkog pritiska onih kojima ne odgovara njegov podvig da jedan ugroženi dio svog naroda samoorganizira i odbrani od višestruko naoružanijeg napadača.

Aćif Hadžiahmetović je žrtva komunističke zavjere, i režima koji se umjesto otkrivanjem zlodjela (1918-1945) nad sandžačkim Bošnjacima, bavio likvidacijama političkih protivnika. Veliko je pitanje je da li bi u drugačijoj političkoj konstelaciji bio uopšte i izveden pred sud.

Priča o nametanju ćulaha (modni detalj vremena), i ukidanju bosanskog jezika, još je jedna u nizu neargumentiranih podvala Aćifu Hadžiahmetoviću. Govoreći o bosanskom jeziku, zna se da je bio je ukinut još 1907.godine, a zabrana njegovog uvođenja potrajala je čitav vijek. Na gotovo svim fotografijama je sa fesom na glavi. Treba li boljeg identitestkog obilježja za Aćifa, rođenog Novopazarca i poliglotu, čije je bošnjaštvo i jezik neosporno, što se može dokazati brojnim transkriptima sa skupštinskih zasjedanja. Prema tome, postavlja se pitanje: je li u kosmopolitskoj Evropi grijeh biti nebošnjačkog porijekla? Biva li se time manje čovjekom. Hadžiahmetovići su Albanci koliko i Crnišani, Škrijelji, Ugljani, Ljajići, Zukorlići, Hamzagići, Dace, Paljevci, Pruševići, Ganići, Ziljkići, Grude i mnoge Sandžaklije. Ta prevelika doza patološke mržnje prema njegovoj ličnosti veoma zabrinjava, ali ne začuđuje. Snishodljivošću i izmišljotinama se ne može umanjiti Hadžiahmetovićev doprinos i zasluge u odbrani Bošnjaka od četničke kame. Uz svo poštovanje prema časnoj porodici tutinskih Hamzagića, moramo istaći da Bošnjaci i Aćif-efendija ne mogu više biti taoci nemjerljive ljubavi presjednika SIK-a prema tazbini. Isto kao što se ne mogu slušati i čitati permanentne komunističke tirade i izmišljene podvale na ovu temu. Aćif Hadžiahmetović ne može biti kriv za njihovu sudbinu.

„Meta komunistiČkih laŽi“

Krajnje je vrijeme da se egzekutorima uskrati pravo da govore o svojim žrtvama. Pisanjem laži i besmislica se ne smiju, niti mogu, opravdati komunistički zločini i ogroman egzodus koji je u XX vijeku zadesio Bošnjake Sandžaka. Tome se mora stati na put. Uspostavom zloglasnih komunističkih kazamata i prijekih sudova nakon Drugog svjetskog rata, za mnoge Bošnjake nastaje doba staljinističkog mraka. Preuniformisani ratni neprijatelji i doskorašnji protagonisti međuetničkih sukoba, uz pomoć polupismenih režimskih ulizica i vojno-civilne birokratije, uspostavljaju „strašni sud“ i na najveće sandžačko gubilište „Hadžet“, šalju bošnjačke prvake, ulemu, branioce i ostalu elitu. I nedužnog Aćifa-efendiju Hadžiahmetovića.

Nije tajna da su optužnice i presude donošene nakon obavljenih likvidacija. Svakoj je prethodilo lišavanje prava na odbranu i branioca. Ako se bliže osvrnemo na njihov sadržaj, vidljivo je da svaka presuda liči jedna na drugu: saradnju sa okupatorom, izdaja… Zahvaljujući tim „izdajnicima“ Bošnjaci u ovom dijelu Sandžaka su još uvijek živi. Sa pravom se danas pitamo: da je te jeseni 1941. godine točak historije, zvani sreća, okrenuo leđa sandžačkim branocima, mnogi ne bi bili u prilici da izmišljaju, ni da brane iznesene nebuloze, jer bi Novi Pazar i njegova okolina doživjeli tragediju sličnu Bošnjacima u bihorsko-limskoj oblasti. A o strahu i zebnji koja se uvukla u svaku bošnjačku porodicu suvišno je govoriti. Nije se smjelo otvoreno govoriti o velikom podvigu odbrane grada, već samo šaputati. Da zlo bude manje, izbjegnuto je stradanje civilnog stanovništva što se može smatrati najvećim benefitom. Tu se može tražiti razlog te su grandioznu ličnost Aćif-efendije, narodnog tribuna i organizatora bošnjačkog pokreta otpora fašizmu i šovinizmu, BNV i Bošnjaci nacionalno rehabilitovali 11.maja 1991.godine.

Kao žrtva drakonskog komunističkog gubilišta, Aćif postaje meta potonjih komunističkih laži i besmislica. Radi opravdavanja ovih zločina, petnaest godina kasnije, započinje akcija pisanja različitih „Hronika“ pazarske NOB-e, prekarajanje i tumačenje historije (Mirko Ćuković, Sandžak, 1964.), na način imanentan unižvanju ličnosti Aćifa Hadžiahmetovića. Pisalo se i izmišljalo sve i svašta, pri čemu se težilo smanjenju njegovog značaja i zasluga. Branioci Pazara i Sandžaka znaju grandioznost njegove ličnosti koju lažni skribomani pokušavaju nakaradno prikazati. Piše se i izmišlja i danas. Prije par godina je u Novopazarskom zborniku objavljen krajnje štetan, zlonamjeran i neistinit tekst o Aćifu-efendiji Hadžiahmetoviću, bez ijednog validnog dokumenta kojim bi navedeni tekst bio argumentovan.

I pismo koje je podnijeto Višem sudu u Novom Pazaru, u ime „Sandžačkog intelektualnog kruga (SIK-a)“, a koje je objavila i redakcija Vašeg lista, smatramo najobičnijim pamfletom, formulisanim samovoljom predsjednika bez konsultiranja članstva. Sigurni smo da i među apostrofiranim NGO potpisnicama ima onih koje pismo nisu ni pročitale. Ovakava pisma su još jedan neuspjeli pokušaj malih i beznačajnih aktera da sebe prikažu i postave iznad ljudske gromade Aćifa Hadžiahmetovića. Ponovnim prizivanjem komunističke aveti koja likuje nad izrešetanim i unakaženim tijelima složnih pazarskih branitelja, likvidiranih na najvećem poratnom gubilištu, „sandžačkom Gulagu“ – brdu Hadžet u Novom Pazaru, ne može se izdejstvovati priželjkivana podrška niti simpatije svojih sunarodnika.

U ovome osvrtu razmatramo pitanje pravde i praštanja sa aspeka humanosti i pacifikacije srbijanskog društva. Ovakav pristup omogućava dekonstrukciju ideoloških i nacijskih koncepata koji sandžačke Bošnjake i Aćif-efendiju vide i kao unutarnjeg i kao spoljašnjeg neprijatelja.

U životu je kao u šahu. Previd laufera je slavnog Čigorina koštao svjetske šahovske titule, a potcjenjivanje i previd opasnosti komunizma, Aćif-efendiju lišava glave. Vjerovao je onima koji su ga kasnije na prijekom sudu likvidirali, da bi mu nakon toga, otirući krvave tragove svoje bestijalnosti, pisali presudu, političku biografiju, ideološku nepodobnost i sve ostalo.

Autor je potpredsjednik Društva historičara Sandžaka