Opet, a đuture

Ivan Džidić Nema odmora dok traje obnova. A ovdje je obnova, mogla bi i sa velikim slovom, zapravo ponavljanje. Čim čim češće tim tim bolje. Ponavljanje izbora. Taman smo mislili da bi moglo biti dosadno, jedni po jedni, kad ljepota. Svi đuture. I na lokalu, i u Pokrajini, za svaki slučaj veliko p, a i na najvišem nivou. Lova do krova, a u tri vreće.
Zanimljivi bi mogli biti „bilborzi“ sa što kažu sve sloganima. Obećanjima uz garanciju do najviše dvanaest mjeseci osim ako… I kamatu primjerenu bankarskoj. Garant zarada na brzinu. Zanimljivi jer bi mogli biti svi istih dimenzija, a mogli bi biti odgovarajući nivou. Mali u lokalu, srednji u Pokrajini, veliki u republici na čelu sa krunom. A mogli bi opet biti iste veličine. Što može zavisiti od slogana. Koji bi jednako mogli biti različiti, ah taj nivo, ili na istu foru. Ili bi redoslijed postavljanja, ukoliko se odluči na raznovrsnost, mogao biti veći ka manjima uz različite tekstove. Recimo veliki bi mogli početi, kao uzmimo na primjer davnašnji partijski sastanci u mjesnoj organizaciji u Gornjim Mamićima, sa međunarodnom političkom situacijom. U trenutačnom slučaju i lokal i Pokrajina i republika, da ne ponavljam rečeno čelo, na velikim „bilborzima“, legitimacije radi, mogli bi izbaciti sve što je vezano, bez obzira da li je uvezano ili jok, sa Europom i Kosovom. A potom se dalje veličina može prilagođavati idući ka pitanjima dostojanstva, pravde, kriminala, korupcije, standarda, penzija, nataliteta, (e)migracije itt., sve do vodovoda i kanalizacije.
Medije, svekolike, valja iskoristiti na sličan način. Svakako suprotstavljeno u skladu sa partijskim pripadnostima ili navijačkim bojama. I uz pjesmu „…’il me ženi, ‘il tamburu kupi, ja u nešto udarati moram…“.
Jedanaestog tog maja sabahilden in the morning, pravo prostorno svibanjski odlučit ću šta ću. Do biračkog mjesta ili ne. I ako da, kao važeći ili nevažeći. Odlučit ću zavisno od slogana na velikim „bilborzima“, odakle da dolaze neka dolaze. Ukoliko naiđem na odgovarajuće. Na bar tri teksta kojima je napokon vrijeme. Marko nije bio junak, već mamino čedo, drumski siledžija, vazal i vojnik carevine, stradao na granici sa Rumunijom. Vuk, onaj Branković jer o drugim Vukovima sad ne bih, nije bio izdajnik, već je zakasnio jer su zakasnili oni preko gora i planina sa svih strana dolazeći dobrovoljci. I, na kraju, ili na početku, onaj kasniji Vuk i drug mu Đura, u to vrijeme svaka čast na marketinškom poduhvatu, mora da su bili neki slični masovni izbori ili neka druga muka, prepričali su, prilagodili i pretvorili, pa u mit uvukli svekoliki narod, onu posljednju Isusovu večeru u Lazarevu. Da smo na širem prostoru dodao bih i Matiju, onaj broj bundžija veći od broja stanovnika, i još svašta. Ali nismo.