Arhitektura grobnih monolita u ovim krajevima mogla je, razumije se, biti široko prihvaćena i razviti se u jedinstvenu arhitekturu samo ako su postojale društvene pretpostavke za njeno opstojanje. Okvirno uzev, to su bile srednjovjekovne samostalne bosanske i zahumske zemlje i bogumilska vjera – ali ih ne treba poistovijetiti – i slovenski jezik koji im je zajednički.
Branislav Krstić: SPOMENIČKA BAŠTINA SVJEDOČANSTVO I BUDUĆNOST PROŠLOSTI (33)
Branislav Krstić (1922) bio je savezni savetnik u vladi Jugoslavije nadležan za urbanizam, prostorno uređenje, čovekovu sredinu i baštinu (1968-1982), profesor po pozivu na postdiplomskim studijama Arhitektonskog fakulteta u Beogradu (1972-2003), predstavnik Jugoslavije na konferencijama i u telima UN, pa i Komitetu za svetsku baštinu Uneska, gde ostvaruje upis prvih pet dobara u Listu svetske baštine (1978). Tematska enciklopedija „Spomenička baština svjedočanstvo i budućnost prošlosti“, čije delove objavljujemo uz dopuštenje autora, njegovo je životno delo. U knjizi je obradio dosad najpotpuniju enciklopediju spomeničke baštine južnoslovenskih zemalja. Ne prihvatajući da su spomenici kulture skup ad hoc izabranih spomenika „izvučenih“ iz vremena i okruženja u kojem su nastali, baštinu je istražio kao autentično svedočanstvo civilizacija i istorijskih razdoblja. U vreme novih interpretacija prošlosti ona ostaje nesporan oslonac u njenom tumačenju. Baštinu tumači i kao okruženje za arhitekturu budućnosti. Iz tematske enciklopedije, koja sadrži deset poglavlja u kojima autor istražuje istorijske gradove, javnu, stambenu, versku, vojnu, privrednu, memorijalnu i narodnu arhitektonsku baštinu, objavljujemo izvod iz poglavlja o memorijalnoj arhitekturi.
Zamašna gradnja i umješna obrada stećaka pada u vrijeme privrednog procvata ovih teritorija zahvaljujući, naročito, rudarstvu u Bosni (u XIV stoljeću), stočarstvu i pčelarstvu u Zahumlju (sredinom XV stoljeća), kao i trgovini stokom, kožom, vunom i voskom s dalmatinskim gradovima, najviše s Dubrovnikom.
Bogumilska vjera prihvaćena je u Bosni i Zahumlju u vrijeme kada se vladari i velikaši Bosne opiru uticaju Vatikana, a bogumili, protjerani iz Bugarske i Srbije (kraj XII st.), nalaze utočište u Bosni i okruženju. Za razliku od zemalja koje su se nalazile sjeverozapadno i jugoistočno od Bosne i današnje Hercegovine, u istorijskim izvorima ne ističe se da su ove zemlje, u to vrijeme, primile hrišćanstvo, pa se opravdano može pretpostaviti da stanovništvo, u dobroj mjeri, čuva staru vjeru i običaje. Bogumili nisu ni donijeli, ni stvorili arhitekturu stećaka, ali su, protiveći se podizanju bogomolja, učinili da se ne preuzme arhitektura ni katoličkih niti pravoslavnih crkava. U tom „slobodnom prostoru“ narodno stvaralaštvo, slijedeći tradiciju predaka, podiže sebi svojstvenu arhitekturu stećaka i njihovih nekropola. Nekanonizirano bogumilsko učenje zaslužno je za slobodu gradnje stećaka i životnu sadržinu motiva na reljefima.
Bogumilstvo je podržala većina vladara i plemstvo. Može se pretpostaviti da su bogumili bili prihvatljivi domaćim velikašima jer nisu nametali svoju hijerarhiju (koju nisu imali), ali i zato što su prihvatanjem „neutralnog” bogumilstva mogli lakše da opstanu između vazalstva Vizantiji i patronata papa i ugarskih kraljeva. Bogumilsko učenje bilo je prihvatljivo i slovenskom stanovništvu jer je bilo bliže staroj vjeri predaka nego katolička vjera koja bogosluženje obavlja na neslavenskom jeziku. Bogumili su postali oslonac vlastima i ova politička simbioza uspješno je trajala dva i po stoljeća. Da bi obezbijedili mir na granicama, bosanski banovi izlaze u susret papskim poslanstvima i odobravaju franjevcima da u Bosni grade samostane u Visokom, Lašvi, Kraljevoj Sutjesci, dok se u humskim zemljama održava pravoslavlje i podižu crkve u Trebinju, Onogoštu, Gacku. Vlastela i imućniji svijet ne grade vjerske građevine, ali se nisu lišili graditeljskog stvaralaštva; ostavljaju jedinstvenu arhitekturu stećaka. Bogumili i njihovi nazori imali su dominantan uticaj u Bosni do turskih osvajanja. Pod Turcima su izgubili i oslonac i slobodu djelovanja. Vrijeme bogumilskog učenja je posljednje razdoblje u kojem je u ovim krajevima arhitektonska baština, uslovno vjerska, bila zajednička. Potonji osvajači ovih teritorija ostaviće podijeljenu baštinu vjerske arhitekture, time i vjernike.
Nastavlja se
Muška figura na stećku u nekropoli u Radimlji, ima ih više, razlikuju se, sve su jednostavne, uvijek su en face, s nogama u profilu, u malom raskoraku, u skoro istoj nošnji, veoma često s pruženom otvorenom rukom miroljubivog pozdrava.
Bogumili i njihova vjera
Središnje područje južnoslovenskih zemalja, u vrijeme dok se na ostalima gradi značajna vjerska arhitektura, ostaje bez vjerske baštine,izuzev nekoliko samostana „u okviru misijskih pohoda”. Dva i po stoljeća „otpornosti“ jednog područja prema vjerskoj arhitekturi jedinstvena je pojava u Evropi upravo u vrijeme koje obilježava njenu dominaciju. Objašnjenje nalazimo u prirodi vjere koja je prihvaćena. Od kraja XIII do početka XVI stoljeća vjerskim životom u Bosni, Humu i susjednom dijelu Dalmacije dominira bogumilska vjera.
Bogumilstvo ima tradiciju u mesalijanima u Prednjoj Aziji (V st.) i učenju Pavlićana u Jermeniji (VII st.). Zasniva se na dualističkom shvatanju hrišćanstva o postojanju dobra i zla u samom čovjeku i mogućnosti da se čovjek oslobodi zla u sebi odricanjem od materijalnog i pobjedom duhovnog. Bogumilsko učenje preovladalo je u Bugarskoj u X st., dijelom i u Srbiji, zadržalo se u Bosni, a kraće vrijeme prodrlo je u Carigrad. U XII st. bogumile je iz Bugarske protjerao car Boris, a iz Srbije župan Stefan Nemanja. Slični vjerski pokreti prenijeti su u Italiju (patareni) i Francusku i Njemačku (katari). Papa i hrišćanski vladari bogumile su istrebljivali ratom i progonima. Pobjeđeni su na zapadu, a križarski rat protiv bogumila u Bosni vodio je, bez uspjeha, ugarski kralj Ludovik I 1363 i Žigmund 1408.
Bogumilsku vjeru u ove krajeve donijeli su bogumili prognani iz Bugarske i Srbije. Bogumilstvo je vjera pojedinaca koji ne prihvataju crkvene institucije i hijerarhiju, ni sakramente (krštenje, vjenčanje, ispovijed, opijelo) i nemaju liturgiju. Vjernici djeluju primjerom. Neposredno se mole Bogu i nemaju sveštenike. Odriču se vlasništva, protivnici su bogaćenja, rata i osvajanja teritorija, vlasti nad vjernicima i nemaju teritorijalnu organizaciju. Ne dozvoljavaju da ljudi budu robovi. Bogumili se protive gradnji hramova Bogu, tako da u Bosni, nakon što je prihvaćena bogumilska vjera, od četrdesetih godina XIII stoljeća, „za dugo, ne samo da je prestala svaka delatnost na polju crkvene arhitekture, već je srušeno i ono što je dotle bilo stvoreno.“
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.
