Rusi dolaze na Balkan

Pad Berlinskog zida i raspad Jugoslavije (28)

Povodom dve decenije od pada Berlinskog zida, Danas će u narednih nekoliko nedelja objavljivati tekstove iz Zbornika radova „Zid je mrtav, živeli zidovi! – Pad Berinskog zida i raspad Jugoslavije“ u izdanju Biblioteke XX veka, čiji je urednik Ivan Čolović, etnolog i politički antropolog. Zbornik nosi priloge 17 domaćih i stranih autora, koji se bave različitim aspektima jedne teme, u skladu sa svojim intelektualnim profilima: V. Arsenijević, I. Čolović, N. Stefanov, K. Luketić, V. Dimitrijević, S. P. Ramet, U. Vlaisavljević, Ž. A. Derans, K. Bugarel, Ž. Paić, I. Erdei, M. Biro, S. Slapšak, V. Perica, M. Malešević, E. Gordi i M. Velikonja. Naslovi i oprema teksta u feljtonu su redakcijski.

Jačaju konzervativni nacionalisti, slavenofili i ortodoksni klerikalci i u Srbiji i u Rusiji. U Beogradu je, nakon kratke vlade progresivnog premijera Đinđića, poslije atentata na njega došao režim Vojislava Koštunice koji se jedino razlikovao od Miloševića po tome što je Koštunica bio sličniji Jeljcinu i Putinu koji su se naučili prekrstiti, zapaliti svijeću i družiti s popovima.

Nacionalne pravoslavne crkve Srbije i Rusije vjerojatno su uložile najviše vremena, resursa i entuzijazma u ovaj panslavenski val koji će možda ući u povijest kao jedan od zadnjih u povijesti. Nakon već spomenutog Društva srpsko-ruskog prijateljstva utemeljenog u Moskvi 1990, na inicijativu moskovskog patrijarha osniva se 1995.„Zaklada za jedinstvo pravoslavnih naroda“. Radi se o mehanizmu finansiranja niza aktivnosti kao što su, takozvano „Inter-parlamentarno pravoslavno vijeće Evrope“, te za organizaciju hodočašća, izgradnju hodočasničkih centara prije svega u Svetoj zemlji ali i drugdje diljem pravoslavnog svijeta, izgradnju i obnovu crkava, itd. Organiziraju se međunarodne hodočasničke ture koje obilaze manastire uz velike rijeke evropske Rusije.

U novembru 2004. delegacija SPC je putovala u Moskvu kojom je prigodom srpski patrijarh Pavle dobio visoko odličje Svetog kneza Vladimira i državnu financijsku pomoć za unutarnju dekoraciju memorijalnog hrama sv. Save u Beogradu. Pri kraju ere Vojislava Koštunice, umro je u Haškom zatvoru kao optuženik za zločine genocida i ratne, srbijanski vođa Slobodan Milošević. Na pogreb mu od straha da ne svrše pred sudom u Hagu nisu iz Moskve doputovali supruga i sin ali se pojavila ruska delegacija sastavljena od nekih nacionalističkih političara i umirovljenih generala. Crkvenog bogoslužja nije bilo, usprkos ljutnji poznatog zelota SPC mitropolita Amfilohija koji je vjerojatno vidio sebe u ulozi onog koji će držati opijelo kroz koje će, kao što je pokušao i povodom smrti premijera Đinđića, smjestiti pokojnika na mjesto koje mu je Crkva odredila u nacionalnoj povijesti. Ali umjesto „Vječnaja pamjat“ u požarevačkom dvorištu je zasvirao izlizani evergrin ocvalog panslavizma, „Podmoskovske večeri“.

Pod režimom Koštunice u Srbiji neoslavofilija i panorotodoksija cvatu. Po uzoru na Rusiju donesen i novi zakon o pravnom položaju vjerskih zajednica koji tretira SPC kao de fakto državnu religiju Srbije. Dolaskom Koštunice na vlast 2004. pokušava se izbaciti Darvinova teorija iz školskih programa a religija se glorificira. U modi je kult F.M. Dostojevskog koga nazivaju „Apostolom Slavena“ – izraz koji revidira papinsku encikliku Slavorum apostoli utoliko što se tu ova titula priznaje Ćirilu i Metodiju. Popularnost u Srbiji Dostojevski ima zahvaliti i usponu kulta srpskog teologa Justina Popovića.

Uz Popovića, današnja Srbija se klanja kultu vladike Nikolaja Velimirovića koga je SPC 2003. i kanonizirala. S popularnošću Velimirovića – zbog njegovih antisemitskih tekstova iz Drugog svjetskog rata (Byford 2008) – koincidira eskalacija antisemitizma koja karakterizira kako današnju Srbiju tako i Rusiju. U javnost ulaze teorije zavjere o židovskom lobiju koji je navodno nahuškao SAD i NATO protiv Srbije.

Kako je Srbija uporno pozivala Ruse da se spuste u jugoistočni dio Evrope, oni su, naročito poslije 2005. za drugog Putinovog mandata, konačno počeli masovno dolaziti. Ruski ekonomski bum je stvorio elite koje su si mogle priuštiti ljetovanje pa i kupovinu vikendica na Jadranu. Navodno je Jeljcinova unuka kupila građevinsko zemljište na hrvatsko-crnogorskoj granici kod Prevlake; gradonačelnik Moskve Lužkov počeo je graditi apartmansko naselje u Budvi a tu je viđen u društvu agenata za nekretnine čak i šef Komunističke partije Rusije Genadij Zjuganov. Ruske su energetske megakorporacije preuzele dio srbijanske naftne industrije i ciljaju i na druge resurse ali, kao što je primijetio vazda oprezni britanski „Ekonomist“ u jednoj analizi iz 2007, Rusija je tek na osamnaestom mjestu među inozemnim investitorima u Srbiju a najviše novca tu dolazi sa Zapada, iz EU i SAD.

Bilo kako bilo, današnja Evropa nije ispunjenje ni jedne od velikih vizija iz 1980-ih. Evropa od Bresta do Urala nije postala zajednički dom sviju Evropljana, u koje spadaju i Rusi, kako je sanjao Gorbačov. Kundera može biti nešto zadovoljniji jer je Rusija izolirana a srednjoevropske slavenske zemlje su od 2004. u članstvu EU. U novije vrijeme, poslije izborne pobjede Tadićeve prozapadne vlade, čak i Srbija pokazuje da joj je sektašenja dosta.

Nastavlja se