Braća Žika i Dragi Jelić iz Ju grupe i hip-hoper Igor Lazić Nigor od 13. do 27. marta boravili su na Floridi, gde su u organizaciji beogradske produkcijske kuće „Two Rivers“ snimali dokumentarnu seriju od četiri epizode sa radnim naslovom „Old Dixie Highway“.

Zajedno sa drugarom Boškom Čukićem Rokijem, organizatorom puta, prešli su uglavnom na motorima i jednom kabrioletu 2600 milja i obišli neke od najinteresantnijih delova Floride, a glavni cilj im je bio najveći svetski skup ljubitelja „harli dejvidsona“ u gradu Dejtona. Njih četvorica i dvojica snimatelja zajedno su vozili drumovima Floride i obilazili atrakcije i lepote najjužnije američke države.

Ideja je potekla od Boška Čukića Rokija.

– Želeo sam da posetimo najveći bajkerski skup u svetu, u Dejtona biču, koji se ove godine održavao 71. put. Prvi je održan 1941. godine, i do dana današnjeg se nije otkazivao niti prekidao – kaže Roki.

Na tom bajkerskom skupu koji traje nedelju dana okupi se od 300.000 do 400.000 motorista iz svih krajeva sveta. „U Dejtoni smo bili ta tri najluđa i najposećenija dana. Skup se održava na prostoru Dejtone bič koja je na karti Amerike označena kao najpoznatija plaža na svetu. Tu su se nekada održavale trke na plaži, i počeli su da se događaju moto i auto susreti. Dođe nekoliko stotina hiljada „harlejdžija“ a sve se odvija na području celog grada i šire. Otprilike, možete li da zamislite da se neki bajkerski susret događa istovremeno u Beogradu, Smederevu, Kovinu i Pančevu. I sve je prepuno „harlija“, ljudi, postoji gomila mesta za žive svirke. Ključno je da veliki bendovi sviraju na malim stejdžovima. U glavnoj ulici Dejtone su glavni događaji. Barovi duž ulice su jako veliki, gomila ljudi staje u njih, tu su ogromni parkinzi, a na parkinzima su bine za svirku, zatim štandovi sa svim sitnicama za „harli“. Tu je buvljak „harlija“, veličine auto-pijace na Bubanj potoku. U kampovima je organizovana raznovrsna zabava. Dve hiljade devete, kada sam takođe bio tamo, snimili smo jednu od tih zabava – rvanje žena u rendanom kupusu, od koga se kasnije pravi salata – priča Boško Čukić.

Dragi i Žika kažu da su se malo nećkali kada su čuli ideju. Pristali su, ipak, ali su prelomili u zadnjem trenutku.

– Sasvim lako smo dobili američku vizu. Ovlašćeni diler „harlija“ iz Beograda rezervisao je motore koji su nas čekali tamo. „Bike week“ u Dejtoni je nešto neverovatno. Bili smo učesnici kompletne te parade. Cela Dejtona i okolina, računa se da se skupilo 300.000 bajkera, prekrivena je „harlejsima“, ima tek nešto malo „japanaca“. U pitanju je veliki vašar na svetskom nivou. Opuštena atmosfera, tako da kažem, nijednog trenutka ne vidiš napetost, nervozu, nikad se ne zapitaš – a šta ja tražim ovde. Toliko je sve na nivou da je neverovatno. Nismo bili puki posmatrači, već vozači, barabar sa ostalima. Nastavili smo posle do najjužnije tačke Floride, do Ki Vesta – kažu Jelići.

Roki objašnjava da u Americi ima moto-bandi, ali tradicionalno, 50 godina, na sve velike festivale motoristi dolaze da se zabave.

– Nema nošenja bilo kakvih oznaka koji označavaju klubove, da ne bi dolazilo do sukoba. Nije se dogodilo da nas neko zakači u onoj gužvi, a da se ne izvini. Okolo istetovirani bradati bajkeri koji izgledaju kao iz najgorih scena filmova, a ti ne znaš da li se iza njih kriju advokati, ekonomisti, muzičari… To je fascinantno – kaže Roki.

Jelići pričaju da je voziti motor u Americi fantastično, zbog idealnih saobraćajnica i puteva, čistih toliko da su za sve vreme videli samo tri bačene najlon kese. Temperatura na Floridi u martu je oko 30 Celzijusa i najidealnije je vreme za vožnju.

– Za sve vreme koje sam tamo boravio, a nije mi prvi put, nisam video nijednog nervoznog čoveka, niti da je iko upotrebio sirenu. Njihovi automobili kao da nemaju sirene i jednostavno svi vas propuštaju, dozvoljavaju da iz jedne trake uđete ispred njihovog automobila, bez ljutnje, jer pretpostavljaju da ste bili prinuđeni da tako postupite. Tamo to niko ne radi iz zadovoljstva, jer takav odmah postaje sumnjiv, snima se video-nadzorom i policija se vrlo brzo pojavljuje i tretira ga kao prestupnika. U Americi ne postoji zakon o obaveznom nošenju kacige za motoraše, ali kada sam video kolika je disciplina u vožnji, da nema nikakvog preticanja ili ludovanja, i da svi voze da bi uživali u vožnji, one im nisu ni potrebne. Naočare nose zbog eventualnih trunčica ili bubica. Motorima su obavezno upaljena svetla i preko dana, dok automobili ne podležu toj obavezi – kaže Žika.

Ljudi krstare na sve strane Floridom, a oni su posle Dejtone išli s jedne na drugu obalu, pa se onda spuštali do Majamija sve južnije, da bi došli do Ki Vesta, najjužnije tačke SAD. Tamo su posetili i kuću Ernesta Hemingveja i obišli mesta gde je provodio vreme.

– Došli smo do nultog kilometra auto-puta „Ol Dixie Highway“ po kome smo nazvali film i seriju, slikali smo se kod kamena od koga ima 90 milja do Kube. Tu smo imali interesantnu anegdotu. Momak koji vozi rikšu za turiste, obratio nam se na srpskom. Rekao je da je student iz Beograda, Srećko se zove. U baru u kome je odsedao Hemingvej, ljudi su bili zaprepašćeni kada su videli Žiku i Dragog, mislili su da je u toku takmičenje za Hemingvejevog dvojnika. Njih dvojica su se i fotografisali pored slike Hemingveja. Preselili smo se onda na zapadni dok Ki Vesta. Tamo 365 dana u godini dolaze ljudi svako veče od pola sedam da gledaju zalazak sunca. Tu su žongleri, artisti, koji imaju performanse na tom keju. Kad sunce zađe svi aplaudiraju i vrate se kućama. Istočnom obalom išli smo ka severu, od Majamija, prošli kroz Kejp Karanvejl, vratili se u Dejtonu da vidimo kako izgleda kad nema gungule. A tamo je bio festival „nabudženih“ automobila. Dakle, tamo su stalno neki festivali – oduševljeni su Roki, Žika i Dragi.

Igor Lazić Nigor koji ne zna da vozi motor pratio ih je u „mustangu“ i slušajući muziku u tom kabrioletu, uvek bio sa njima na svakom mestu, kao deo prateće ekipe.

– Mnogi ne znaju da je ranije Igor bio moreplovac i sedam, osam puta je oplovio Floridu dolazeći u Nju Orleans i neke druge luke – kaže Roki.

Kada su sleteli u SAD, prvo su otišli u Orlando, gde su proslavili Sent Patrik dej. Otišli su zatim na zapadnu obalu, u Tampu, Meksički zaliv.

– Spuštali smo se zapadnom obalom, zatim došli u Port Šarlot, tu nas je čekao moj drugar Joca iz Velike Plane koji ima servis za motocikle. Nastavili smo put južnije, do mesta koje se zove Napulj, nastavili smo i stigli na najjužniji deo Floride gde je još uvek džungla. Tu smo rentirali čamce sa pogonom na elisu, i vozili kroz one kanale močvara gde su čuvene šume sa korenjem koje ide ka vodi, hranili krokodile, rakune, ribe… I onda smo se odvezli kroz Bulevar aligatora koji je ograđen i s jedne i s druge strane žicom, zato što je močvara prepuna krokodila. Zatim smo ušli u džunglu Majami biča i otišli malo iznad Majamija, gde smo se sreli sa prijateljem Žike i Dragog, Žikicom, bivšim saksofonistom koji tu živi. Na Oušn drajvu uparkirali smo motore ali je jedan momak pokušavao da se tu ugura sa svojim „harlijem“, a nije bilo mesta. Rekao sam mu da sačeka, napravio mu mesto. I kad sam počeo da prelazim ulicu, on vidi da ja imam majicu „Harli Dejvidson Beograd“. Zove me na engleskom da se vratim. Ja se vratim, on na srpskom kaže: „Odakle ti majica, ja sam iz Zemuna“. On tamo živi, kamiondžija je, otišli smo posle zajedno na ručak – seća se Roki.

Fasciniralo ih je, pričaju, koliko su Amerikanci ljubazni, fini, gostoljubivi, a posebno što su na svaki pomen Srbije, naravno, pozdravljali s: „Novak Đoković!“.

Vanvremenska mašina

– „Harli Dejvidson“ razlikuje se od drugih motora zato što je, evo, već 109 godina ostao na liniji da motocikl izgleda kao motocikl, da se nije pretvorio u svemirski brod sa svemirskim performansama. Tu je nekog tehnološkog napretka bilo, ali ne u meri koliko je napretka bilo sa drugim motorima. Namerno su držali kočnicu u razvoju tog motocikla da bi on imao neki šarm. Harli je potpuno vanvremenski motocikl, sa sobom nosi neverovatnu energiju koja je neobjašnjiva. Vi nemate slučaj da neko na sebi istetovira ime nekog brenda, a za „Harli Dejvidson“ imate desetine hiljada ljudi koju su istetovirali njegov znak. Ono što „Harli“ daje je neverovatno zadovoljstvo u vožnji. Ono što predstavlja vaš lik i delo možete da preuredite u motor i da on predstavlja vas, da mu date neku svoju crtu – kaže Boško Čukić.

Bajkerski bend

Jelići objašnjavaju da tokom boravka nisu svirali, ali su odslušali par bendova.

– Bajkeri tamo slušaju kantri, rokenrol, Alman braders bend, Linard skinard. I nas u poslednje vreme zovu bajkerski bend što nam ne smeta. Mi smo ceo život u tom fazonu samo što motore nismo ranije imali u priči jer nas niko nije ni pitao – kažu Dragi i Žika.

Oni se trenutno spremaju za koncert u Sava centru 19. aprila.

– Posle sedam godina imamo solistički koncert. Vežbamo vredno, muka nam je od silnih proba, ali mladi Petar kaže da je jako potrebno da se vežba i da to tako treba. Svaku pesmu doterujemo do tančina, dakle peglamo sve greškice koje ne primećujemo, i koje su vremenom postale uobičajene. Mi težimo da to bude nama dobro, ali ne perfekcija. Čistimo ono što ne valja. Vežbamo u kući Pere Maldohana u Zemunu. Pera je dugogodišnji skupljač raznih predmeta, starih motorbicikala i automobila. Uz to, čovek je koji voli motore, kola i muziku – kažu Jelići.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari