Radiša Živojinović iz sela Kulič kod Smedereva otišao je jednog jutra do prodavnice da kupi crevo za traktor i kada su roditelji, brat, supruga i sin već počeli da mu zaboravljaju lik, posle devet i po godina nenadano se vratio kući. Otišao je u prodavnicu u subotu izjutra 24. januara 2000. kao živahan crnokos 40-godišnjak, a vratio se u subotu 13. juna 2009, oko ponoći kao drugi čovek, umorni 50-godišnjak, beo kao duh. Ukućani su mu se toliko obradovali da su svi redom plakali i odustali od želje da ga „pitaju unazad“.

A Radiša i nije goreo od želje da pripoveda. Bio sam, kaže, u Beogradu, radio na građevini, od guranja kolica, mešanja maltera, do majstorluka. – Od nečega mora da se živi – dodaje. Majka Radojka odsustvovanje sina najteže je podnela. Zaplače se kada se seti godina čekanja. Sin joj je rekao da je zaspao u vagonu i probudio se u Beogradu. Doduše kroz Kulič ne prolazi železnica, a i desetak kilometara udaljeno Smederevo slepo je železničko crevo, ali majka veruje da je „neka sila uredila stvari u koje se mi ne razumemo“. Tako joj je Radiša objasnio. Ta sila mu je rekla da se ne javlja porodici „devet godina“. Supruga Svetlana (46) je posle 13 godina braka bila devet i po godina „ostavljena žena“. Kako je podnela godine neizvesnosti? – Bolje je ćutati nego pričati – kaže Svetlana.

Radiša priča da je više puta pokušao da telefonira porodici ali „bez uspeha“. Zaključio je da je telefon isključen. Put do kuće kao da je zaboravio. Ovih je dana, posle devet i po godina, razgovarao prvi put sa sinom. Supruga Svetlana kaže da Ivan nije prepoznao očev glas. I Ljubiša, mlađi Radišin brat, tvrdi da u prvi mah nije bio siguran da je na drugoj strani žice njegov rođeni brat. Radiša je nevoljno i posle silnog navaljivanja porodice rekao gde je. – Samo da je on meni došao. I sad mi stalno suze idu, nikako ne mogu da dođem sebi. Ima da ga držim k’o ikonu, ne mora ništa da radi iako je sad majstor od nekoliko beogradskih zanata – kaže.

Radiša, priča njegova majka, ima još da okonča neke poslove u Beogradu pa će doći u selo da završi svoju kuću, započetu pre nego što je pošao po crevo. Možda će i ostati u selu sa porodicom „ako ga neka sila ne spreči“.

Nemoj da ideš, sine Rajo

Pretesno je Radiši Živojinoviću u malenome Kuliču. Držao je izvesno vreme prodavnicu rezervnih delova. Pokazalo se da je beskrajno čekanje retkih seoskih kupaca uludo trošenje života za dinamičnog čoveka poput Radiše. Dešavalo se da ode po robu za prodavnicu pa se „zabavi više meseci“. Kada je tog subotnjeg jutra poverio ukućanima da ide do prodavnice da kupi crevo za traktor majka ga je odvraćala: „Nemoj, Rajo sine, ti da ideš jer ćeš da se zabaviš bar mesec dana, a treba da se seje, da ne dangubimo toliko“. Zalud, otišao je. Porodica je prijavila Radišin nestanak posle dve godine uzaludnog nadanja. Veći deo vremena u kome je vođen kao nestao Radiša je proveo u Beogradu.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari