Slobodno mišljenje dovedeno je do krajnjih granica opstanka

One su “osumnjičene” za pojavu novih oblika ugnjetavanja i potčinjavanja, a posebna pažnja posvećena je neoliberalnom kapitalizmu kao „društvu kontrole” i digitalnog totalitarizma. Otvorena su pitanja da li su digitalne tehnologije izmenile strukturalnu logiku kapitalizma, jesu li mehanizmi nadzora nad građanima prošireni i zašto današnji svet sve više liči na Orvelova, Kafkina i Haklsijeva dela.

– Civilizacija se nalazi u stanju stalnog raspadanja, koje je uvijek na neki način ponovno vraća u nekakve moguće oblike. Iako se čini da je to neki teorijski diskurs, to je, međutim, nešto što vidimo svuda oko sebe. Ako pogledate danas, kod nas su blagdanski dani ili sad kod vas praznični dani, ali ono što nam se realno stalno kreće pred očima jesu slike siromaštva, očaja, bijede, nagomilane nesreće – kaže u razgovoru za Danas Marijan Krivak, profesor na Filozofskom fakultetu Sveučilišta Josip Juraj Štrosmajer u Osijeku i jedan od učesnika skupa u SANU.

* U kom trenutku je tehnika, koja služi svetu, postala tehnologija koja stvara svet, da bi se sad govorilo i o digitalnom totalitarizmu?

– Ta autopoetička tehnologija ne treba čovjeka. Sama sebe stvara. Komuniciraju jezik i svijet, odnosno uglavnom programirani jezik i svijet. Čovjek je nosilac jednog tradicionalnog jezika koji polako postaje suvišan. Tu su, da koristim literarnu paradigmu od LJermontova, “suvišni ljudi”.

* Kontrolišu nas nadzorne kamere, platne kartice, čipovi u različitim dokumentima… Zbog čega je termin nadzor koji označava pogled na svet u nadzornom kapitalizmu dobio značenje kontrole?

– To je konačni poraz ljudskosti, ako hoćemo patetično govoriti. To što uzimamo za svoje obaveze da se međusobno kontroliramo još je jedna od tragičnih posledica tog autopoetičkog tehnologijskog koje nas zapravo ne uzima više kao one koji jesmo i što smo civilizacijski bili nego kao one koji se moramo tom glatkom društvu kontrole prilagoditi.

* Kultura i umetnost su nagovestile kuda svet ide, zbog čega je nadzorni kapitalizam sada uglavnom filozofska i antropološka tema, iako duboko zadire u ekonomiju, politiku, pravo?

– To je naš diskurs humanistike koji je u taksonomiji tih znanosti podređen toj „teškoj nauci“ – mi se moramo međusobno citirati, imati toliko i toliko navođenja, a to zapravo sa stvarnim mišljenjem nema nikakve veze. Mi pokušavamo još uvijek utopijski misliti o nečemu. No, to nije nešto popularno, nikad nije bilo u modi, ali danas je pogotovo dovedeno do krajnih granica opstanka.

* Da li je doveden u pitanje sam proces mišljenja ili savremena tehnologija radi na njegovoj transformaciji?

– Postoje sustavi mišljenja, uglavnom tehnologijski, odnosno umjetni sustavi mišljenja koji se ravnaju efikasnošću ili učinkovitošću, funkcionalnošću. Dakle sve ono što radi, to je jedino što treba tom glatkom funkcioniranju društva kontrole. Ne oporbeno mišljenje. Mi imamo klasični polaritet moć – otpor, dakle stojimo na liniji humanista filozofa otpora.

* Šta je donela pandemija virusa korona?

– Radikalizaciju nečeg što se zbiva poslednjih barem tri decenije. Jednostavno je taj sistem kontrole i samokontrole još fokusiraniji na svakog pojedinca tako da možemo se vratiti opet od kontrole prema discipliniranju i obrnuto. To je začaran krug – “circulus viciozus”.

* Kako vidite svet posle pandemije?

– Ne vidim, oči su mi zamućene. Nije to defetizam ni pesimizam. U svom izlaganju vratio sam se dosta duboko u prošlost i nije slučajno što sam odabrao za filmske primere baš nemački dokumentarac nastao montažom kadrova iz nadzornih kamera i film Aleksandra Petrovića “Biće skoro propast sveta” iz 1968. godine. Ja sam filmofil i filmski kritičar, između ostalog. To je zapravo više imaginacija koja iscrtava neku moju tezu i ono što je u svom ovom sivilu bio neki moj način uveseljavanja prisutnih na skupu.

* Gde su mediji u priči o nadzornom kapitalizmu i da li su oni prva žrtva digitalnog totalitarizma?

– Mnogi mediji su proizvod digitalnog i oni su uvek bili skloni da se razvijaju u ovom pravcu u kom su se i razvili. Mediji nisu žrtva već su sami upali u taj stroj i sudjelovali u stvaranju ovakvog “svijeta” kakvog imamo.

* Zbog čega su umetnička sloboda i kreativnost kapitulirale pred korporativnom svešću i nadzornim kapitalizmom?

– Biti umjetnikom danas znači biti smješten u kontekst kulture kao znanstveno tehnologijskog pogona. Da li nešto jeste umjetnost proglašavaju kustosi koji to dokumentiraju i medijski transponiraju. Vrlo su mala i rijetka područja bijega u neka slobodna područja i autonomne zone.

* Šta je onda rešenje? Ako je korporacija, kako se čulo, “simulator zakona i Boga”, da li je religija odgovor?

– Religija jeste odgovor, ona nikad nije pitanje. Međutim, to nije odgovor kojem ću ja podleći. Odgovor na digitalni totaliarizam su autonomne zone otpora. Veselimo se slušajući muziku, gledajući filmove, čitajući knjige i pričajući o tome.

Ideje europeizacije

* Govorili ste o digitalnom totalitarizmu kao završnoj fazi kapitalizma. Šta je sa društvima poput naših koja su u tranziciji – iz socijalizma ulaze u globalne procese, a Hrvatska je član EU?

– Mi smo deo nekog istog kulturnog prostora i ne vidim neke ontološke razlike u pozicioniranju prema svim ovim idejama europeizacije. Iz naše insajderske pozicije i vaše koja još uvijek čeka negde na vratima te institucije, ja sam eksplicitno i vrlo izravno rekao da je to zamajavanje onog što je preostalo od javnog svjeta. Naravno, radi se o nekim koristima koje su čisto finansijske prirode. Međutim, ne znači da se time dolazi do bilo kakvog oslobađanja humanijih oblika življenja. Iskreno govoreći, ne vjerujem baš previše u ideju Europe ovakve kakva je u sadašnjoj EU.

Od filozofije do Novog talasa

Profesor Marijan Krivak (1963) rodom je iz Zagreba, gde je završio studije komparativne književnost i filozofije, na kojoj je doktorirao. Bavi se savremenom filozofijom politike, socijalnom filozofijom, estetikom savremene umetničke prakse. Član je Hrvatskog društva filmskih kritičara, autor je pet knjiga, sarađuje sa Trećim programom Hrvatskog radija, web–portalom filmovi.hr, časopisom Hrvatski filmski ljetopis. Važi za jednog najboljih poznavalaca muzičkog Novog talasa na prostoru bivše Jugoslavije.