Spomenička ofenziva

Taj je bi fotograf trebao dobiti neki posthumni Grand Prix, a upravo se i ne zna tko je to uopće bio, valjda skromni dopisnik zagrebačkog „Ilustriranog lista“ ili revije „Dom i svijet“… No, to je veoma poznata slika, a još su puno zanimljivije one nepoznate, zapravo neviđeno, recimo s manevara u Bosni, gdje iz držanja Franja Ferdinanda, dok jaše na konju, okružen stožernim časnicima ili u jednostavnom šinjelu s onom visokom kapom bez ikakvih oznaka jasno otkriva svoj militaristički karakter – čovjek je bio militarist, autokrat… Manevri u Bosni bili su prijetnja, demonstracija uperene protiv Srbiji, najmanje i najbeznačajnije države na Balkanu.

U jednom je fokusu priče Gavrilo Princip, bedasti mladi anarhist i jugonacionalist koji želi srušiti vlast cara i tuđina – svaka je balkanska kasaba puna takvih mladih prevratnika, poput karbonara i gribaldinaca u Italiji pedeset godina ranije – dok je na drugoj strani, hladna politička kalkulacija Dimitrijevićeve vojne klike u Beogradu. Ona se pokazala savršeno ispravnom – ustvrdio je mladi riječki povjesničar William Klinger u emisiji povodom stogodišnjice Prvog svjetskog rata, koja se javno snimala za III program Hrvatskog radija. Na tu njegovu revolucionarnu tezu nitko od prisutnih povjesničara nije reagirao – ono što se posvuda danas u Europi govori u ovakvim prigodnim raspravama, ujedno je poruka drame Biljane Srbljanović – imamo idealista, čiji zanos eksploatiraju Mračne sile… Pacifisti ističu „besmislenost“ rata, s obzirom na goleme ljudske žrtve. To Princip sigurno nije priželjkivao. On je samo mislio ukloniti osobu suverena na kojoj je počivao legitimitet Austrougarske monarhije, najveće države onodobne Europe. No, svaki je atentator i urbani terorist upravo takav idealist koji uđe u neku političku kombinaciji i poslije završi kao čovjek-spomenik, bilo izliven u bronci, bilo mumificirani heroj koji se na odgovarajući dan-Vidovdan simbol-dan pojavljuje u prevelikom kaputu iskićenom ordenima… Znao sam dobro generala Šibla, koji je svake večeri kartao u zagrebačkom Klubu književnika – on je bio jedna vrlo šarmantna inačica takvog lika i mogao je lako završiti izliven u slitinski blok kao Han Solo u „Zvjezdanim ratovima“ – on je u Zvonimirovoj upucao s leđa dva nenaoružana njemačka avijatičara koji su išli na rendes s nekim domaćim curama, a zatim je kod Botaničkog vrta bacio bombu među srednjoškolce ustaškog učeničkog doma, pa je puno tinejdžera ubijeno ili ranjeno. Za mene je gospodin Šibl i danas heroj. Ali, oko projekta u koji je bio involviran imam sad neke rezerve…

Dakle, Srbija se na početku dvadesetog stoljeća osjećala slabom i ugroženom, jer je upravo takva i bila. Vladala je emigrantska dinastija koja nije bila legitimna, nego je na vlast došla regicidom. Vodila je dva iscrpljujuća balkanska rata u kojima je ostvareno neznatno povećanje teritorija na jugu – osvojeno je Kosovo i skopska oblast, dva bezvezna sandžaka, Uskup i Vučitrn, pa se to moglo propagandno prikazivati kao simbolički uspjeh, jer je zaista bio isključivo simbolički uspjeh. Uskraćen joj je pak glavni plijen – Solun, koji su preuzeli Grci, iako je ondje bilo samo 10 odsto helenskog stanovništva, a većinu su sačinjavali Židovi, ostalo su bili Slavomakedonci (koji se još nisu podijelili u posebne nacije). No, Grčka je bila britanska klijentska država, a Srbija nahoče ruske imperijalne politike. Srpska je vojska ušla i u Jedreno (Adrinopolis) u zajedničkoj operaciji s bugarskom vojskom, a zapovjednik Šukri-paša predao se srpskom zapovjedniku iz odreda II armije đenerala Stepe Stepanovića, no i Jedreno – Drinopolje – ključ Carigrada, morali su ustupiti. U balkanskim prostorima Rusija favorizira svoj bugarski dominion, dok crnorukaške „pijemonteze“ ohrabruju samo u suprotstavljanju Austrougarskoj i njemačkom prodiranju sa Zapada. Njemačka je već prisutna u Turskoj (gradi željezničku prugu Berlin – Bagdad), a njemačke dinastije vladaju u Rumunjskoj, Bugarskoj, Grčkoj i Albaniji, gdje su iz Beograda pokušali instigirati jedan prevrat, ali im to nije uspjelo. Poslije balkanskih ratova Srbija je, dakle, potrošena i delegitimirana, poslije svih neuspjeha zaista posljednja država na Balkanu… Tada Crna ruka organizira atentat na Franju Ferdinanda.

Je li se rat koji je zatim uslijedio mogao izbjeći? Nije mogao ni u kojem slučaju, za Austrougarsku Srbija je bila „rogue state“, a intervencije na Bliskom istoku u suvremeno doba započinjale su s manjim povodom… Nastupa ratno stanje i neizbježnom logikom, zbog savezništava i blokovskih suprotstavljanja koji su do rata i doveli, pretvara se u svjetski. Srbija iz njega izlazi sa strahovitim ljudskim gubicima, kao herojska država Antante, zaslužna za pobjedu na Solunskom frontu, gdje je Francuska uspjela dok je Britanija na istom ratištu poražena od Turske na Dardanelima. Što se zatim dogodilo sa svim srpskim premoćnim neprijateljima i svjetskim imperijima iz 1914. godine?

Austrougarska je anihilirana, Njemačka uništena, Turska istjerana iz Europe i pretvorena u zaostalu maloazijsku državu. Bugarska gubi teritorij Dimitrovgrada, Mađarska Banat, pa čak ni pobjednica Italija nije ništa dobila na istočnom Jadranu (osim Rijeke, koja je bila talijanska, kao i obalna Istra). Srbija pak dobiva austrijske pokrajine Bosnu, Dalmaciju, Slavoniju, Hrvatsku i Kranjsku, usisava još i Sandžak i kraljevinu Crnu Goru, te postaje Jugoslavija, značajna mediteranska sila, važnija od Grčke, Bugarske i Rumunjske, te najvažniji faktor Male Antante. Velesila, bre! U Beogradu se dvadesetih i tridesetih gradi na tisuće šesterokatnica koji su to malo orijentalno gnijezdo koje su Turci samo četrdeset godina ranije gađali topovima s Kalemegdanske tvrđave, u današnji velegrad. Saldo? Veliki populacijski gubitak – ali haje li elita koja ratove pokreće za taj gubitak, plače li nad Ypresom ili Verdunom? Izginule Srbe su, uostalom, zamijenili dovoljnim brojem Jugoslavena. To je bilo povoljno za državnu kasu – poreska baza se proširila i umjesto seljaka iz Šumadije, dobio si Slovence i Zagrepčane te slavonsku žitnicu. Nije loš deal, zar ne? Rekao bih i ja da je kalkulacija Crne ruke bila savršena! Dobro, kralj Aca bio je po mojem mišljenju jedan nezahvalni gej, koji je Apisa dao strijeljati, ali Dimitrijević je bio istinski rodoljub – unutar svog poimanja koje se ne podudara s našim. Historija nije učiteljica života i ne pruža nikakve korisne alate za poimanje sadašnjosti i budućnosti.

Zašto se onda sad toliko manifestira i simbolički komunicira o toj sto godina staroj priči koja uopće ne korespondira s modernitetom i senzibilitetom stvarnih ljudi današnjega doba? Rekao bih da ne postoji narativ koji bi oko toga mogao pobuditi duhove, ali, s druge strane, ne bi se onda tu pojavio i angažirao Emir Kusturica, koji uvijek uspješno fabricira mitologije i ideologije, čak i u ovim postideološkim vremenima, kad više nema puno prostora za mitologije…

Prije petnaest godina, Kusturica je režirao „Underground“ koji beligerentni balkanski primitivizam prikazuje kao folklornu značajku „ljudi s ovih prostora“. Onaj ondašnji Kusturica danas bi valjda snimao film o Ratku Mladiću, s nekim drukčijim slikama i idejama, ali umjesto toga, na jednom rtu na rijeci Drini on podiže promontorij i gradi Andrićgrad, koji izgleda kao da je prenesen ne iz Hercegovine, nego iz Dalmacije. Nekakav srpski Kotor, ili bizantski Dubrovnik, refleks Venecije negdje u balkanskoj zabiti… Emir stalno gradi te gradove-kulise koje postaju hramovi „kulturnog turizma“. „Kulturni turizam“ ne zahtijeva autentičnost, nego ambijent. Sve autentično, stvarno, masovnoj je publici uglavnom nezanimljivo, mora se dodati bajka, neke luksuriozne tlapnje, mistifikacije i fantazije. Tako je Kusturica na Mokroj gori, u inscenaciji svog filma „Život je čudo“ sagradio jedan svoj sibirski Drvengrad, koji evocira arhitekturu iz ruske bajke. Da se u Moskvi gradi Disneyland, što bi se, uostalom, lako moglo i dogoditi – sigurno bi tako nekako izgledao, sve s onim vlakovima i vožnjama koje je i Kusturica uveo… Nova njegova izmaštana naseobina, Andrićgrad u Višegradu, bosanskoj kasabi u kojoj je Andrić proveo djetinjstvo i opisao ga u romanu za koji je dobio Nobelovu nagradu, Kusturica pretvara u scenografiju za film koji neće snimati, ali će tu premijerno prikazati opera Il ponte sulla Drina, za koju je napisao libreto, a nastat će u koprodukciji venecijanskog teatra Fenice i pariškog kazališta Sarah Bernard. Čak je direktor Fenicea putovao u Višegrad, tri dana jahanja preko Sarajeva, nije Emir išao k njemu na noge u Veneciju, nego je ovaj potegao tu na Drinu… To je kao hodočašće kod Sai Babe – što nepristupačnije, to uzbudljivije za putnike koji polazi na egzotičnu destinaciju.

Glavne svjetske novine pune su izvješća o novom Kusturičinu pothvatu: dopisnici su pohrlili u Bosnu na stogodišnjicu atentata, ali kako se u Bosni – srećom – savršeno ništa ne zbiva, odjurili su na ovo mjesto, s nadom da će svjedočiti nekoj dramatičnoj gesti, nekom događaju koji bi mogao simbolično, u simboličnoj godini, reflektirati bosanskohercegovačku sadašnjost i baciti više svjetla na njezinu budućnost. Ali, razočarali su se. Oni, uostalom, i ne znaju čitati balkanske dimne signale. Taj rebus izgleda ovako: otvoren je Andrićgrad, na Vidovdan, dobro, u Višegradu, koji je imao sjajnu i burnu i sasvim neslavnu nedavnu prošlost, sa svim onim strašnim pokoljima koje je valjda i Andrić slutio kad je spominjao nesreću te zemlje Bosne iz koje je pobjegao koliko god je dalje mogao, prvo u Zagreb, gdje se ni kao Hrvat nije jako dobro osjećao, a zatim u Beograd, gdje se uklopio kao mladobosanac, jugointegralist i poslije diplomat u službi administracije kneza Pavla, koji ga je ovlastio da s Hitlerom potpiše Trojni pakt…

Što, dakle, znači ovaj pothvat kao gest ili metafora? Posvaja se Podrinje kao srpski kulturni prostor? To je zbilja dalekosežno, iako ondje zbilja više nema Bošnjaka, ali ta bizarna turistička atrakcija vjerojatno neće promijeniti smjer balkanske historije. Ona je već ireverzibilno izmijenjena.

Drugo – u Sarajevu je otkriven spomenik Gavrila Principa. Jako ružan, staromodna figuracija, malo je jedan, provincijski. Danas se samo po ovim našim eksjugoslavenskim bantustanima još naručuje slična spomenička figuracija, dok suvremena umjetnost teži tome da reprezentira pojavu, značaj, ideju, a ne fizičku indispoziciju karikaturom stvarnog lika – recimo, Krleža je u Zagrebu napravljen kao patetični debeljko u klaunskim hlačama s naborima kao na kazališnom zastoru, a Tin Ujević izgleda kao da je oblikovan od crnog blata – horribile visu!

Što znači Principov kip u Novom Sarajevu? To je dosta jasno – beskompromisnu borba za samostalnost, što ipak ne znači da se valja odreći onog novca koji je međunarodna zajednica ulila u nesretnu Bosnu – oko 18 milijardi dolara do sada, praktično bez vidljivog ili zadovoljavajućeg rezultata.

Ostaje još treći simbol u ovoj trijadi – spomenik Nikolaju II Romanovu svečano otkriven u Banjaluci. Moj djed služio je dotičnom gospodinu u svojstvu kozačkog atamana donske konjice, ali ipak ne vidim razlog da taj nesposobni car koji je, doduše, bio srpski saveznik i pokrovitelj u Prvom svjetskom ratu, također povezan s događajima koji su vodili njegovu izbijanju i katastrofalnom ruskom porazu, dobije spomenik u glavnom gradu Republike Srpske. Za podizanje grada i njegov urbanizam puno je zaslužniji Franjo Josip I, a za formiranje Republike, rekao bih, Bill Clinton. No, to je povijest ili pak davna nedavna prošlost, a za sadašnjost puno je važniji onaj južni krak Južnog toka koji bi trebao stići do rafinerije u Brodu, a kako bi bilo smiješno – za sada – podizati spomenik Putinu, poslužio je valjda taj spomenik Nikolaju. To, dakle, još i ima nekog smisla – možda.

No, kad se započne s kulturnom politikom koja naručenim umjetničkim djelima šalju političke poruke, riskiraš da sve završi vašarom kao u Skoplju. I zato, daj, brate, modernu umjetnost. Nesretni Bandić, zagrebački gradonačelnik, pustio se nagovoriti od nekog svog zemljaka da primi poklon – stravično izvedenu zlaćano-uglačanu kič-bistu Ljudevita Gaja, koju su postavili u centar grada, u Gajevu ulicu, ali smo mu toliko vadili dušu preko novina, da ju je preko noći dao iščupati iz asfalta, pa se na isto mjesto postavio „jen zvinuti kandelabr“, što bi rekli purgeri, dakle jedna prikladna izlomljena crvena štangla, djelo korifeja moderne umjetnosti g. Kožarića, koji svojom invencijom godinama zabavlja gradsku javnost, situ ovih ogavnih lažno historicističkih figuracija kojima je tuđmanistička vlast u svojem trijumfalizmu ispunila zagrebački pločnik, da poslije falsifikata nacionalne historije, falsificira i povijest umjetnosti. Ali, ako si s figurativnom spomeničkom plastikom propustio XIX stoljeće, prekasno je da se sad time baviš, ostaju ti samo moderna, modernitet i moderni čovjek. Ne treba pretjerivati, ne bih preporučio Jeffa Koonsa i njegovu hiperrealističku skulpturu koja ga prikazuje dok opći sa svojom bivšom ženom, mađarsko-talijanskom porno-divom Ciccolinom, ali svakako nešto podjednako moderno, a manje provokativno…

Na Biennalu sam prije nekoliko godina vidio jednu genijalnu skulpturu Raše Todosijevića, koja se sastojala od trulog riječnog čuna, bačvi za benzin i čeličnog orla koji mi je malo sumnjivo naginjao na simbol totalitarizma, ali, dakle, nešto otprilike u tom smjeru – jer teško da će Srbi i Srbija pobjeći od činjenice da je upravo srpska Crnogorka, Beograđanka Marina Abramović danas najveći živući umjetnik na svijetu. Dakle, modernost i moderna umjetnost ne ginu ti, prije ili kasnije.