Sve podseća na Sarajevo

Tako nekako izgleda moja svakodnevica … Besmisleno mi je to pominjanje arapskog proljeća. Proljeće je zeleno. Ovo što se u mojoj domovini događa je krvavo … Nema to nikakve veze s proljećem …“

Tako pedesetogodišnja Sirijka, Amira, opisuje život u Damasku, najstarijem neprestano naseljenom gradu na svijetu, koji je, ne tako davno, bio jedna od najomiljenijih bliskoistočnih destinacija stranaca iz mnogih razloga. Najčešće zbog nevjerovatne gostoprimljivosti njegovih građana, preukusne hrane, živopisnih tržnica, prijatne klime …

Sa svojim mužem, Evropljaninom, i od kada su sukobi prije četiri i po godine počeli, Amira dolazi svake godine da obiđu njegovu porodicu i da proslave rođendan njegove mame, i potom se svaki put, baš kao što će i ovih dana, vrate kući u Damask.

Iz Beča u Istanbul. Iz Istanbula u Bejrut. Onda autom u Sham, kako Damaščani odmilja zovu svoj grad. Nekada je trebalo manje od tri sata za to putešestvije, od libanonske do sirijske prijestolnice, bez obzira na to da preći granicu na Bliskom istoku nikada nije bilo jednostavno. Sada, saznajemo, traje i traje. Ponekad čak toliko dugo da postoji ozbiljna opasnost da putnici iz pravca Damaska propuste let. Libanonci, slažu se oba naša sagovornika, nisu naročito ljubazni prema komšijama koji više nemaju drugog izlaza iz države. Na granici je, uz one s vizom, poput naših sagovornika, i ko zna koliko izbjeglica koje traže svoje mjesto pod suncem. Procedure su dugotrajne i administrativno zapletene. Ljudski odnos ih ne olakšava. Avionom iz Damaska je moguće otputovati na samo nekoliko destinacija.

„Svi nas pitaju zašto se vraćamo u Damask, u Siriju, pogotovo sada kada je toliki ljudi napuštaju“, kaže Amirin muž.

Odgovor je, tvrdi jednostavan, zato što je tu njihov dom.

„Ove godine sam prvi put, kada sam se, prvo jutro nakon puta probudila tu, u Evropi, pomislila kako bi bilo ostati … Živjeti ovdje negdje, bez straha … Bila je to samo misao. Nemoguće za nas dvoje“, dodaje Amira.

Njezin muž, sada penzioner koji je cijelu svoju karijeru posvetio mirovnim misijama i operacijama, te vojnoj diplomaciji, trenutno radi za nevladinu organizaciju, putuje po cijeloj državi, bori se za uvoz lijekova, pogotovo onih kojima tretiraju bolesnike s rakom, jer je na nivou države uvoz – izvoz zaustavljen, te sa svojim stručnim timom obučava narod u pružanju prve pomoći. Privatno, u svakodnevnom životu, objašnjavaju, pomažu mnogim ljudima. I finansijski, jer se nalaze u boljoj poziciji od mnogih, a i moralno.

„Sve dok osjećamo da možemo pomoći, pa makar i kroz razgovor sa mladim ljudima koji slušaju, koji žele promjene, ostajemo kući. Oboje dijelimo osjećaj da bi, ako bi otišli, izdali te ljude. To nam je gore od svega što nam rat može uzeti. Ne možemo otići i zato što čuvamo ključeve od mnogih stanova čiji su vlasnici otišli“ , našali se Amirin muž.

Ljudi mahom odlaze, objašnjavaju, zato što su zbunjeni. Mnogi od izbjeglica koji su došli u Evropu su već bili izbjeglice u kampovima u okolnim državama. Mnogo je i takvih koji nakon četiri i po godine uopće više nemaju nade da će ikada biti bolje.

Svaki put kada su tokom svog putovanja ugledali izbjeglice, zaustavljali su se da provjere da li je među njima neko koga poznaju. U Holandiji su sreli mnoge.

„To je jako bolno… Vidiš ljude koji su živjeli svoje normalne živote do juče, odlazili na posao, školovali svoju djecu … Ljude koji su odlučili da iz čistog očaja pokušaju negdje drugo iznova. A onda ih lokalno stanovništvo prezire zato što imaju pametne telefone ili zato što ne žele jesti hranu iz najjeftinijih lanaca trgovina, koju ni njihova djeca ne jedu. Takođe, zamjera im se to što su povremeno u međusobnom konfliktu. Nikome ne pada na pamet da su to ljudi koji se međusobno najčešće ne poznaju. Da su među njima, kao među svim drugim ljudima, i dobri i loši. Da putuju u strahu od vlasti država kroz koje prolaze, od cilja o kojem ne znaju ništa, od krijumčara, mahom kriminalaca, kojima plaćaju da ih odvedu… Mnogi među njima su obrazovani ljudi, ali mnogo je i takvih sa socijalnog dna… Sve to treba uzeti u obzir kada se o izbjeglicama govori i razmišlja… Kada im se sudi“, upozorava Amira.

Hrana u Damask dolazi iz okolnih ruralnih područja, najčešće. I uvoz funkcioniše, čak i ako ta područja drži opozicija. Još jedan dokaz da novac može sve, slažu se naši sagovornici. Na različitim kontrolnim punktovima, a nebrojeno ih je, naravno, uzmu dio hrane, zato je sve neuporedivo skuplje nego što je bilo, ali svejedno, hrana, dobro i svježe voće i povrće, kakvo u Evropi rijetko imamo priliku i vidjeti, redovno dolazi do građana Damaska.

„Cijene su strašne, mnogi si više ne mogu priuštiti meso, novac je devalvirao, ali, bez obzira na to, osim u posebno ugroženim dijelovima zemlje gdje ljudi gladuju, Sirijci imaju hranu. Nadam se da će tako i ostati. Ljudi, na sreću, nisu još uvijek jako bolesni zbog nedostatka hrane ili vitamina“, kaže Amira.

Damaščani se trude živjeti kao da je sve normalno. Kina rade, rađaju se djeca, organizuju se svadbe, odlazi se frizerima i kozmetičarima, izlazi se u restorane, vanjski se izgled njeguje …

„Koliko se sjećam Sarajeva iz ratnog vremena – bilo je isto. Tako je i sada kod nas, u Damasku. Ljudi su se navikli živjeti u tim okolnostima. Primjera radi, nekoliko granata padne u centar grada. Nakon sat ili dva ljudi čiste prizorište, do večere su već zamijenjena stakla koja su popucala od gelera i detonacije. I život se nastavlja. Nekoliko godina nismo izlazili u restorane u večernjim satima. Sada se i to promijenilo. Ljudima je dosta svega nakon toliko vremena. Ljudi nadasve žele kraj rata“, objašnjava Amirin muž.

Bez novca za privatne škole

Damaščani su prije rata svoju djecu, najčešće, slali u privatne škole za koje nije bilo potrebno izdvojiti previše novca. Javno školstvo, baš kao i zdravstvo, bilo je i još uvijek je besplatno, ali nije pružalo naročito visok nivo usluge.

„Određene privatne škole, koje su nekada bile omiljeni izbor roditelja, u kojima je edukacija bila na elitnom nivou uz razumne cijene, još uvijek rade, ali roditelji si više ne mogu priuštiti da ih plaćaju. Mnogi si ne mogu priuštiti škole u blizini, a ne žele da djeca idu u udaljenije škole i zato mališani ostaju kod kuće. To je, naravno, ilegala, ali kao da je državi u ovom trenutku prioritet da provjerava ko se školuje i ko ne? To će tek s vremenom postati problem“, objašnjava Amirin muž.

(tekst preuzet sa portala Al Jazeera Balkans)