Tihovanje

Ivan Džidić Prvi put sam, ja I.DŽ., krenuo u Mostar, a navodno nakon tarapane, krajem travnja (aprila) devedeset osme. Kad je moja rahmetli majka K.DŽ. preselila na ahiret. Ispužvalo joj se srce u progonstvu. Drugi put sam išao nakon godinu dana, jer smo staru ostavili na pravoslavnom groblju kod njene matere, radi ekshumacije, prenošenja na Gradsko groblje, kako bi joj se kad dođe vakat stari mogao pridružiti. Da ne bude kao kod nekoliko koljena unazad, različiti razlozi a isti, svak na svoju. Kasnije smo moja sestra I.Đ. i drugi pripadnici rodbine i familije nešto češće grašili ka jugu. Već je nekoliko godina bila aktuelna pristojna nagrada za otkrivanje Radovana Karadžića (u daljem tekstu Rašo, iako bi moglo i Radovan). I kad bi god prolazili Romanijom, zrakali smo ne bi li kako zaradili te pare. Tako se jednom prilikom mojoj sestri učinilo da je ugledala Rašu baš dobro maskiranog, te je uzviknula – vidi Raše isti kozla. Voli tako kad se uzruja da ubaci po koje „l“ za svaki slučaj.
Kad mi je stari, V.DŽ., krenuo stopama stare, a iz istih razloga, zahvaljujući stranama u sukobu, odustali smo tražiti Rašu tamo gdje su ga svi tražili onako baš diskretno. Prvo uzlete helikopteri, pa krene motorizacija, a onda za njom pješadija. Da je i bio tamo gdje nije bio ne bi imao vremena da se skloni. Zato sam za jednog boravka u Mostaru, kao lagano uz kavu, pitao mog privatnog „ustašu“, mog zeta M.Š., šta misli gdje bi mogao biti Rašo. K’o iz topa je odgovorio – u Bobanovoj dragi. Jer kao on i Boban su bili prijatelji, pa gdje bi nego u tom dijelu Hercegovine. Ima pršuta, vina i ostalih derivata, a Ovi i da znaju ni tenkovima tamo ne mogu. Što jes’ jes’. Od tog razgovora prestao sam i misliti da bih mogao maznuti onih pet komada nečega a amera, bosanski iznos da ne pominjem. Nastavio sam putovati u Mostar, potpuno rasterećeno, opušteno, tek da bi sa starcima produvanio koju i vidio ono nešto malo, šaku jada dragih mi koji su još dole.
Neki dan, baš sam počeo sa pripremama za odlazak na predstavljanje monografije PEPEA (Privremeno pozorište), koju je napravio S.Š., a na koje će se stuštiti sve što može doći, od Zelanda preko Šarafa do Kanade, tako smo raspoređeni za svaki slučaj, S.I., Z.P., R.Š., G.L., E.L., J.K., M.K., A.K. ne može, stari mu bolestan, N.M., možda i E.H. da dalje ne nabrajam, kad ekranom na koji povremeno i na momente bacam oko, što kažu kajron. Pomislih ponoćipo je, možda neko šverca kakvu reklamu. Kad eto ga opet. I fino piše da je uhapšen Radovan Karadžić i sve drugo što uz to ide. Prebacih se na drugog emitera. Specijalne vijesti. Sa slikom i prilikom i nevjerovatnom pričom. Što me natjera da uzmem nešto za smirenje. Maznuše mi pet onih komada nečega a amera. Poznata imena i prezimena. A meni budali jedino još odleti sjećanje na „Buzdovan“ fra Kleme Grubišića, u kojem u jednom trenutku Buzdek (M.K. u izvedbi PEPEA) izgovara nešto kao – bijaše mirovat.