Trovači i pacifisti

Vladimir Arsenijević: Ono je u nekom neprestanom procesu nastajanja od one već mitske 2000. godine naovamo. U situaciji kada su mnoge granice i prepreke srušene i kada dolazi do različitih prožimanja na regionalnom nivou, nemoguće je izbeći formiranje regionalnog javnog mnjenja.

Srećko Horvat: Malo sam skeptičan spram čitave ove teme. Da bi postojalo regionalno javno mnijenje, prvo bi trebala postojati regionalna javnost. Postoji li neka zajednička javnost koja neovisno o državnim granicama može biti nekakav otpor načinu na koji se vlast odnosi prema problemima? To je pitanje na koje tek valja odgovoriti.

Omer Karabeg: Postoji li nešto što bi se moglo nazvati postjugoslovenskom intelektualnom elitom, nešto kao neka vrsta regionalne intelektualne zajednice?

Vladimir Arsenijević: Postoje određeni opinion makeri koji, sa manje ili više uspeha, pokrivaju čitav region ili makar onaj deo regiona koji je označen i ograničen zajedničkim jezikom, kojim upravo sada nas trojica razgovaramo i kojem nije potrebno prevođenje. Poznata su imena kolumnista, novinara, ljudi koji se bave raznim vrstama javne delatnosti čiji se uticaj širi preko granica zemalja čije pasoše poseduju. Da li bi baš moglo da se govori o regionalnim intelektualnim elitama – ne znam. Nisam, izuzev u jako apstraktnom obliku, nikada mogao tačno da shvatim na šta se to zapravo odnosi.

Srećko Horvat: Pravo je pitanje: čak i da postoji ta intelektualna elita – kome se mi obraćamo? Da li se obraćamo sebi samima ili nekome drugome?

Omer Karabeg: Ko su najveći zagađivači regionalnog komunikacionog prostora? Ko prednjači u stvaranju negativne predstave o drugom?

Vladimir Arsenijević: Mislim da svi ulažu dosta truda u tu aktivnost. Znam šta se piše o nama bliskim susednim narodima i na koji način se te teme obrađuju u časopisima i novinama, kao što su Pečat, Pravda, Kurir, dozvoliću sebi to da kažem, svom tom đubretu koje se svakog dana u ogromnom broju primeraka štampa u Srbiji. Kako sam prisutan i na hrvatskoj medijskoj sceni, vidim takve medije i tamo. Mislim, međutim, da najzagađeniji prostor postoji na internetu gde ratovi kao da još uvek traju, gde caruje jako aktivna, ubilačka mržnja. To su prostori za komentare na sajtovima dnevnih novina ili časopisa ili na nekim internet portalima i forumima, gde jedna frustrirana manjina sa ekstremističkim stavovima stvara atmosferu ispunjenu zaista crnim mrakom.

Srećko Horvat: Čini mi se da su interesi elita najveći zagađivači regionalnog dijaloga i komuniciranja, ali ne toliko intelektualnih, koliko korporativnih elita, to jest monopola. To ste mogli vidjeti u skandalu između predsjednika Hrvatske Ive Josipovića i lidera hrvatskih Srba Milorada Pupovca. Neko izvana, iz neke druge države, ko nije upućen mogao bi pomisliti da se radi o sukobu predsjednika države sa takozvanim vođom hrvatskih Srba, kako se često naglašava. Međutim, ispod toga leži ekonomski interes. Predsjednik Hrvatske je reagirao tako kako je reagirao – a nakon što godinama nije reagirao na druge stvari – prije svega zato jer je tjednik Novosti, u kojem pišu najkvalitetniji hrvatski kolumnisti, teoretičari i publicisti, razotkrio aferu oko ZAMP-a, agencije za zaštitu autorskih muzičkih prava, u koju je predsjednik države bio umješan. Josipović potpuno briše čitavu tu aferu i raspravu premješta na jedan drugi nivo, koji na ovim našim prostorima, jednako kao i na forumima koje spominje Vladimir, može uvijek razbuktati raspravu. To je nacionalizam. Naravno da je korporativnim i političkim elitama u interesu da se u Hrvatskoj govori o sukobu između Josipovića i Pupovca, dok istovremeno društveni proizvod pada i dok nas čeka još dublje potonuće u sveopću krizu.

Omer Karabeg: Koliko je interesovanje za ono što se zbiva u drugim državama bivše Jugoslavije?

Vladimir Arsenijević: Mislim da je ono poprilično i da je već godinama nesmanjeno. Pitanje je samo kvaliteta tog interesovanja. Da li to interesovanje služi samo za potvrđivanje već postojećih predubeđenja i predrasuda i za dalje raspirivanje mržnje, ili je to jedno zdravo, normalno interesovanje za ono što su vrednosti i nove stvari koje se događaju u našem neposrednom okruženju. Mislim da ćete naći dovoljno primera i za jedno i za drugo. Postoje mediji koji su uvek bili interesantni na regionalnom nivou.

Srećko Horvat: Nisam baš siguran koliko među širim pučanstvom postoji zanimanje za druge države bivše Jugoslavije. Kada biste pitali ljude o političkoj situaciji u Crnoj Gori, Makedoniji ili u Bosni i Hercegovini – sumnjam da biste dobili prave odgovore. Bit ću malo ciničan, ovdje se ljudi više zanimaju za sapunice nego za realno stanje stvari u nekoj drugoj zemlji. Neki prijatelji mi kažu da su se roditelji u Srbiji počeli žaliti da djeca umjesto hiljadu kažu tisuću, jer u zadnje vrijeme uglavnom gledaju turske sapunice koje se prenose sa hrvatskih programa.

Omer Karabeg: Postoji li protok ideja na prostoru bivše Jugoslavije – da nešto počne u jednoj sredini, odreaguje druga sredina, pa se priključi treća?

Vladimir Arsenijević: Postoji. Evo primera. Beogradski književni festival Krokodil je zasnovan na modelu književng festivala FAK u Zagrebu koji je pokrenut početkom 2000. godine. Na osnovu Krokodila je zatim pokrenut poetski festival Polip u Prištini. To je odličan primjer načina na koji se dobre ideje kreću u regionu.

Srećko Horvat: Postoje prožimanja. Neposredno nakon posljednjeg Subervzive festivala u Zagrebu, u Sarajevu je održan Antifest, na kojem se razgovaralo o mnogim temama o kojima se razgovaralo i u Zagrebu i na kojem su bili i neki gosti zagrebačkog festivala.

Omer Karabeg: Postoje li ličnosti koji uživaju poštovanje u svim zemljama regiona, uslovno rečeno regionalne zvezde? Pada mi na pamet Veljko Rogošić. Njegova nedavna smrt obeležena je s velikim pijetetom u celom regionu.

Vladimir Arsenijević: Kada ste počeli da formulište pitanje, ja sam hteo da dam ciničan odgovor, ali ste me preduhitrili jer ste spomenuli Rogošića. Hteo sam da kažem: „Evo postoje Ceca i Severina, a i Nives Celzius se bliži velikoj popularnosti u svim zemljama regiona“. To je nezaobilazna činjenica. Ali na stranu cinizam. Veljko Rogošić je bio veliki simbol jugoslovenskih sportskih uspeha, čovjek koji je zapamćen samo po lepim stvarima. Pored Rogošića i možda još nekih sportista iz zlatnog doba Jugoslavije, svakako postoje ljudi koji su uspeli da anuliraju podele, uglavnom zato što su pripadali jugoslovenskom kontekstu. Pada mi na pamet Rade Šerbedžija. Znamo ko je on i odakle je, ali on je na neki način domaći čovek i u Beogradu i u Sarajevu, koliko i u Zagrebu i u Rijeci. Miki Manojlović takođe uživa sličan status, on je rado viđen gost, i kao glumac i kao privatna osoba, na čitavom prostoru bivše Jugoslavije. U takve ličnosti spada i nedavno tragično preminuli Bekim Fehmiu. Sve su to osobe koje nikada nisu prihvatale nacionalističke agende, koje naprosto nisu bile u stanju da se opredele. To je očuvalo njihov status kod onog nešto malo plemenitijeg dela našeg javnog mnjenja.

Srećko Horvat: Naravno da regionalne zvijezde postoje. Mi živimo u regiji koja dijeli zajedničko kulturno naslijeđe, u kojoj države i dalje gledaju jedna na drugu i u kojoj postoji nekakva vrsta zajedničkog života. Mi ćemo se razumjeti kažemo li tisuću ili hiljadu, premda će ponekad, kao nedavno, doći do ubojstva kada neko kaže turska kahva. Svejedno je da li kažemo vlak ili voz, ako taj voz kasni. Ali mi bismo morali odgovoriti na pitanje kako je uopće bilo moguće da dođe do toga da postoje zajedničke zvijezde i kako je moguće da mi danas o tome razgovaramo sa nekom vrstom ili čuđenja, ili nostalgije, ili otkrića – kao, pa eto, one ipak postoje. Što se to zbilo da je uopće prije 50, 100 godina došlo do ujedinjenja ovog prostora? Što je to zbog čega je došlo do njegovog razjedinjenja?

Omer Karabeg: Mislite li vi da će u bliskoj budućnosti doći do čvršćeg povezivanja kultura u regionu? Da li je taj trend sada na sceni?

Vladimir Arsenijević: Ja iskreno mislim da je taj proces nezaustavljiv. Ako date društvu dovoljno vremena i ako su okolnosti takve da ljudi mogu da sebi obezbede onaj najelementraniji životni mir, mislim da će doći do opšte pacifikacije. Jer ljudi u načelu nisu željni da ratuju sa svojim susedima. To čine kada su politički izmanipulisani, pa se onda svaka naredna generacija čudi kako je uopšte bilo moguće da su naši preci bili toliko ludi da su radili to što su radili.

Srećko Horvat: Imam dozu skepse spram kulturnog ujedinjavanja. Čini mi se da, dok se mi ovako kulturno ujedinjavamo, zadovoljavamo dijalogom, razgovaramo, prenosimo iskustva i mišljenja, čitavo to vrijeme događa se nešto drugo.Vidimo da čitavo vrijeme, kroz sve vodeće mainstream medije, postoji proizvodnja pristanka na status quo, na stanje koje je neminovno, na krizu koja nije prilika za ekonomsku demokraciju, na krizu koja nije prilika za oporezivanje bogatih, na krizu koja nije prilika da se siromašnim obezbijedi nekakav dostojan život, nego krizu koja je ponovo prilika bogatima da drugom dijelu stanovništva oduzmu pravo na besplatno obrazovanje, na besplatno zdravstvo, na besplatnu vodu, na željeznice i sve ono što se gradilo na ovim prostorima tokom zadnjih nekoliko decenija. Čini mi se da je to najveći problem i da će kultura morati osmisliti odgovor na to, ukoliko želimo i dalje živjeti sami sa sobom, bez grižnje savjesti.

Pornografija pomirenja

Vladimir Arsenijević: Postoji i jedna pornografija pomirenja koja je imala svoju svrhu negde oko 2000. godine kada je valjalo otići kod suseda, objasniti se i izviniti se. To je u međuvremenu postalo vulgarno i deplasirano, čak i jalovo, jer se ponavljaju iste stvari. Novo vreme zahteva relaksiran, ali ne i neodgovoran odnos, i drugačije intoniranu komunikaciju. Mi smo se zaista udaljili od devedesetih godina. Naravno, mnoga pitanja su ostala neodgovorena, mnoge krivice nekažnjene, mnoge odgovornosti zataškane, ali taj trenutak se izgubio, tako da, ako želimo ozbiljno da se bavimo našim regionom, to treba da radimo sa 2012. godinom na umu i onima koje slede za njom, a ne zauvek zaronjeni u devedesete.

Internet otrov

Srećko Horvat: Farmakon na grčkom znači i lijek i otrov. Internet jednako može biti i lijek i otrov. Internet može služiti za razotkrivanje istina, tu je najbolji primjer Wikileaks. S druge strane, a forumi su za to najbolji dokaz, internet istovremeno može služiti i kao otrov, kao nešto što može zagaditi čitav javni prostor. Inače, ja više ne čitam te forume. Tu se slažem sa Miljenkom Jergovićem koji je jednom izjavio da su forumi javni WC, gdje svatko misli da anonimno ima pravo trljati svoje mišljenje o drugoga. Tu se ipak zalažem za neku profesionalnost i u novinarstvu i u javnom životu – da svatko stoji sa imenom i prezimenom iza onoga što kaže i da može odgovarati za to. Kada bi se to načelo uvelo, mislim da bi bilo manje mržnje. Premda, ta teza može biti diskutabilna, jer ponovo dovodi u pitanje slobodu govora.