Pre gotovo osamsto godina nekoj ludi sinulo je da će Hristov grob, posle više neuspešnih vojnih pohoda, osloboditi nevina dečica. Kao i danas, i 1212. godine našlo se dovoljno roditelja koji su smatrali da se njihova dužnost završava pravljenjem dece. Preživljavanje potomstva poveravano je višoj sili ili slučaju.

Pre šezdesetak godina deca komunizma, zajedno s roditeljima, masovno su protestovala protiv Italijana koji su, jel’ da, oteli naš Trst. Narednih desetleća postalo je uobičajeno da država izvodi nezrelu mladežna ulice i trgove zbog raznih svetskih nepravdi. Pre desetak godina isturanje dece u prve borbene redove primenjeno je na Kosovu. Veliki deo svetske javnosti kupio je dobro upakovanu robu i poverovao da srpska čizma nemilice gazi po albanskoj dečici. Kad je usledila odmazda, beogradski propagandisti su svakog dana molili nebesa da pogine bar jedno dete. Na stradanju tuđe nejači može se napraviti dirljiva priča.

Uz kuvanu rakiju, današnji umišljeni borci za vraćanje srpske vlasti na Kosovo prisetiše se i u hrišćanstvu i u islamu isprobanog žrtvovanja mladog naraštaja. Tuđe dete nekom dođe kao i tuđe kuče: slatko za pomaziti. Nekom ni toliko. Maloletnici koji su o prvoj godišnjici proglašenja nezavisnosti Kosova izvedeni na novosadske ulice nemaju jasnu predstavu o zemlji i svetu u kojem žive. Miloševićje za njih isto što i Obilić, Branković, Cvijićili Ljotić: mislena imenica. Većina uspaljenih novosadskih srednjoškolaca nije videla ni Niš. Da im je neko rekao da je neprijatelj u Loznici i da je za to kriv Dodik – kleli bi Lozničane i pretili nožem Dodiku. S te strane posmatrano, pretnje Čanku i Pajtiću mogle bi se uzeti kao klinačko junačenje tamo gde mu mesto nije. Međutim, šetnjom su dirigovale neke čike mrkih pogleda i mlađi punoletnici, koji su obezbedili opremu i određivali šta se ima vikati. Te čike olako bi gurnule đake i na tenkove.

Da su novosadski školarci zahtevali bolje uslove za učenje, poštenije ocenjivanje ili proveru profesorskih diploma – roditelji bi se imali rašta ponositi. Borba za pravdu izaziva poštovanje. Guranje dečurlije u bitke koje su matorci izgubili izaziva gnušanje. Kako će oni vratiti Kosovo? I kome? Ko se jednom udomio severno od Prokuplja, ne bi se bez krajnje nevolje vraćao u kosovsku ili metohijsku neizvesnost. Srbija je od 1912. isprobala svašta kako bi zadržala Kosmet u svom okrilju. Milom se ponešto i moglo. Silom se stiglo na početak. Kakvi god vojnici stasali od novosadskih srednjoškolaca, koliko god pukova okupio neki vojvoda, ne bi stigao s njima ni do Prokuplja. Bolje je objasniti to deci na vreme nego ih huškati u krstaški rat protiv suseda i sugrađana. Ako većne znaju šta su hrišćanske vrline, čemu ih opterećivati mržnjom?

Kosovski marš novosadskih školaraca mnoge je podsetio na miting Kosovaca u istoj varoši kojim je počela završnica razbijanja Jugoslavije. Tada je iza svega stajala vlast. Mutne i prljave poslove radila je politička policija. Današnjoj vlasti nije do belaja. Politička policija radi šta joj se kaže. Ako joj je i rečeno da prikuplja podatke o licima koja su izvela učenike na ulice, javnost ne zna kakve procene i zaključci su izvedeni. Razum kaže da nekoliko stotina klinaca potkrepljenih pivom neće srušiti državu. Kaže i to da nije bezopasan onaj ko može napuniti te klince mržnjom.

Opozicioni poslanici, tobože radi odbrane Kosova, zapucaše čak u Zvečan. Paradni odlazak jednom godišnje pamti se kao i svaka jeftina predstava. Srbima u Štrpcu i Goraždevcu od toga nema ni hleba ni utehe. Dok se opozicija igrala rodoljublja, vlast nije gubila vreme. Izglasala novi skupštinski poslovnik. Bude li po njemu, u Skupštini će biti uveden makar neki red. Manjina više neće moći da kinji većinu. Bude li obrnuto, opoziciji će ostati nepredvidiva ulica. Ko voli da čita, može naći zanimljivih knjiga o njenoj ulozi u srpskoj istoriji. Kad bi mogli da ponude ulici više od dalekog Kosova, radikali i naprednjaci lako bi uzdrmali tanušnu Tadićevu većinu. Na njihovu nesreću, ne umeju da sroče ni deset rečenica koje bude nadu. Mada ima dosta ljudi željnih rušenja, zasad je više onih koji ne bi da izgube ono malo što imaju. Pre godinu dana u ovo vreme, kad je Beograd na nekoliko sati bio prepušten barabama, građani i malograđani su shvatili da bi, posle Mekdonaldsa i američke ambasade, na red mogao doći i njihov stan. Oni koji nešto imaju pamte tu noć.

Ukoliko novi poslovnik upristoji narodne izabranike i omogući nesmetan rad onima koji hoće da rade, opozicija će se naći na tankom ledu. Moraće pokazati ima li ljudi koji, pored kletvi i tračeva, umeju izgovoriti nešto suvislo o onome od čega se živi. Nije potrebna jednoglasna skupština, daleko bilo. Potrebna je takva u kojoj opozicija nadzire vlast i primorava je da radi zarad dobra svih. Zato se u demokratskim zemljama retko dešava da ista družina ostane na vlasti više od dva mandata. Neće biti da to Tadićne zna.

Srbija plaća milion dolara za pravo da sudi svom građaninu zbog tuče u Americi. Da ima još, platila bi i za otkup mleka od seljaka.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari