Ono što britanski ambasadori stvarno misle o svojim domaćinima ne služi uvek na čast diplomatiji, sudeći prema nedavno objavljenim, direktnim, nekad i nepristojnim pismima, upućenim u London iz ambasada širom sveta.
Do sadržaja pisama poslatih u britansku prestonicu za poslednjih pola veka, došao je Bi-Bi-Si, na osnovu Zakona o dostupnosti informacija.
Pisma otkrivaju, između ostalog, i koliko su diplomatama dosadne bezbrojne koktel zabave, kao i njihovo ogorčenje neuspehom britanske vlade da popravi svoj imidž u inostranstvu. Britanski ambasadori koji su odlazili sa dužnosti sve do 2006. godine su slali u ministarstvo spoljnih poslova izveštaje u kojima su davali ličnu ocenu zemlje u kojoj su službovali.
„Bojim se da su među Latinoamerikancima, stanovnici Nikaragve bez sumnje najmanje pošteni i pouzdani, a najviše skloni nasilju i piću“, napisao je odlazeći ambasador iz Nikaragve Rodžer Pinsent 1967. godine. Bivši ambasador u Nigeriji Dejvid Hant je dve godine kasnije pribeležio da vođe te afričke zemlje imaju „izluđujuću naviku da uvek biraju pravac delovanja koji će najviše naškoditi njihovim interesima“.
Britanski ambasador u Tajlandu od 1965. do 1967. godine Antoni Rambold ismevao je svoje domaćine jer, prema njegovom mišljenju, nemaju kulturu. „Nemaju ni književnost, ni slikarstvo, muzika im je čudna, vajarstvo, keramiku i ples pozajmili su od drugih naroda, arhitektura im je monotona, a uređenje kuća strašno“, pisao je Rambold. Britanski ambasador u Kanadi od 1981. do 1984. godine, lord Moran, nije imao naročito visoko mišljenje o Kanađanima. „Svako ko je čak i osrednje dobar u onom što radi – književnosti, pozorištu, skijanju ili bilo čemu drugom, postaje važna ličnost u zemlji, dok se oni koji zaista odskaču od gomile uzdižu do nebesa i odmah dobijaju orden“, napisao je Moran.
Druge diplomate su u svojim pismima kritikovale britansku birokratiju i ponekad dosadan svet međunarodnih odnosa. „Jedan od najvećih neuspeha naše diplomatije je nesposobnost da se oslobodi imidža polucilindra, prugastih odela, neodlučnosti i sklonosti ka šampanjcu“, napisao je 1999. godine Dejvid Gor-But pripremajući se da napusti Nju Delhi.
„Večernji prijemi su prava smrt za nas, a siguran sam da bi se 99 odsto mojih kolega složilo s tim“, dodao je Gor-But osvrćući se na bezbrojne prijeme na kojima su ambasadori u ulozi domaćina ili gosta. Britanski Forin ofis ukinuo je običaj slanja ovih pisama 2006. godine pošto je pismo koje je uputio odlazeći ambasador iz Italije Ajvor Roberts dospelo u medije. „Da li je moguće da smo probijajući se kroz brojne biznis planove, ocene sposobnosti i druge izume ovog doba menadžmenta, u stvari zaboravili šta je zaista diplomatija“, napisao je Roberts.
Podgorica na udaru kritika
Za razliku od Britanaca koji su ukinuli ovu vrstu komuniciranja, praksa internih ocena zemalja domaćina i dalje se zadržala u međunarodnim poslovima. Tako je početkom oktobra pažnju javnosti u regionu privukao šef misije UN u Crnoj Gori Aleksandar Avanesov kada su navodi iz njegovog internog izveštaja u kome je Podgorica ocenjena kao „provincijski grad u kojem je strancima otežan život“, dospeli u medije. Avanesov se u izveštaju upućenom u sedište UN požalio na visoke cene stanova koji nemaju odgovarajući kvalitet, skupu struju, agresivne vozače, kao i na problem nedostatka dobrih lekara, stomatologa, vodoinstalatera, zidara, molera i drugih.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.


