Venčanje u pravoslavnoj crkvi

Čudo je bilo i to što je Edit uspjela da ispruži prste i da dlanove prisloni uz svoju malu crnu haljinu – to je bio njen uobičajeni pokret, koji je pronašla za vrijeme Leplea, jer nije znala šta će da radi s rukama.
Uveče, napuštajući „Olimpiju“ i privijajući se uz Tea u svom bijelom mercedesu, Edit je bila srećna. „Vidiš, Teo, mi smo pobijedili!“ Teo smatra da je to njena pobjeda i da su njega prihvatili samo kao privjezak u programu. On je takođe shvatio, koliko je oštar prelaz od proba u Bulevaru Lan do nastupa u „Olimpiji“, shvatio je da on ne vlada nikakvim majstorstvom i da bez nje ništa ne bi postigao.
Kola se zaustavljaju ispred hotela „Džordž V“. To je njena ideja.
„Znaš, Momona, ja se spremam da se udam i ne želim da se svako veče vraćam u stan, gdje imam toliko uspomena, gdje mi je bilo loše, gdje sam se suviše često oblivala krvavim suzama. Kad se udam, sve će biti drugačije. Poludjeću od nestrpljenja. Čini mi se da je 9. oktobar tako daleko! Izgleda da ima datuma koji nekako izmiču što im se više približavaš…“
Svakodnevni nastupi nju iscrpljuju, ali ona to neće da prizna. Četvrtog oktobra, Edit noću budi oštar bol u korjenu šake, u gležnjevima i nogama. Ona grize čaršav, ali Teu ništa ne govori. Obraća se svom doktoru i moli ga: „Doktore, 9. oktobra se udajem, ja treba da izdržim do tada!“
Kroz dva dana kortizon ublažava napad. No, to nije kraj. Edit se prehladila. Temperatura dostiže 40 stepeni. Ona ne može da diše, ali ipak pjeva. I 9. oktobra, kao što je i odlučila, Edit se udaje za Tea u Vijećnici šesnaestog okruga, najekskluzivnijeg kvarta Pariza.
„Htjela sam da puknem od smijeha kad sam čula glagoljanje matičara… Ja, djevojka iz Belvila-Menilmontana, vjenčana sam u meriji, u sali u kojoj snobovi sjede na ivici stolice! A to samo zbog toga što iznajmljujem stan u Bulevaru Lan. Ipak, kad je Teo izgovorio „Da“ i kad sam mu ja odgovorila, srce mi je zaigralo od radosti… Bila sam srećna!“
Po drugi put u životu Edit je čula crkvena zvona, udisala miris tamjana. Vjenčanje je obavljeno u pravoslavnoj crkvi, kojoj je pripadao njen muž, pod bljeskom zlata i u uz svečano pojanje. Njeno „Da“ se čulo još glasnije nego u Njujorku. Ona je bila srećna kao nikad do tada.
„Pomislila sam da se od sreće može umrijeti. Zastao mi je dah. Sreća mi je tekla venama, vrtjelo mi se u glavi…“
Eto kad je trebalo zaustaviti vrijeme. Kad je ona s mužem izlazila iz crkve…
Život prema Edit nije bio milostiv, ali ona mi je rekla: „Meni će život, Momona, ispostaviti ogroman račun. Ma koliko to koštalo, ja bih voljela da to odmah platim. Tamo, gore, ja više neću imati dugova, moja duša će biti čista.“ Iste te večeri ona je s mužem pjevala u „Olimpiji“. Uspjeh je nevjerovatan. Publika poziva Tea na scenu. On hoće da vidi i zna da li će Edit, napokon, biti srećna. Zatim se vraćaju kući gdje nju čeka iznenađenje. Teo je uredio sobe koje su do tada bile prazne. U njima je postalo prijatno, toplo, nestalo je duha privremenosti. Teo je srećan: „Vidiš, ti ulaziš u novu kuću! Ne u tvoju, već u našu kuću!“
Taj čovjek joj je pružio sreću koja se činila nemogućom. Što se mene tiče, ja sam njega uvijek smatrala snažnim i poštenim, on je Edit volio kao niko do tada. On od nje ništa nije očekivao osim patnje i dugova. Njemu su ljekari prije svadbe sve rekli i on je znao da je Edit osuđena na smrt. Znao je istinu, a ipak se oženio njom. To je bio najveći dokaz ljubavi, njegova osjećanja su bila iznad fizičke privlačnosti. Zahvaljujući njemu, Edit je do samog kraja vjerovala da je ostala žena, željena i ljubljena – i to u vrijeme kad je, u stvari, jedva podnosila beskrajne muke. On je do posljednjeg daha umio da joj daruje ono zbog čega je ona živjela – ljubav!
Krajem januara 1963. godine Edit se činilo da se vratila u formu. I mala, crna, iskrivljena sjenka, s neizmjerno velikom glavom počela je da živi istim tempom kao i ranije. Nemilice je trošila svoju snagu. Zahvaljujući snažnoj volji, ona je uspijevala da glavu održi iznad vode. Svi oko nje su bili očajni. Mi smo znali da je ona jedinstvena, da samo malo jači talas može da je proguta i da ćemo mi biti svjedoci njene pogibije, a da ništa nećemo moći da učinimo da bismo je spasili. Ona je tog mjeseca živjela predajući se bez ostatka, kako je to uvijek i činila. Istovremeno je pripremala koncert za „Staru legiju“ u Briselu, svoj nastup u „Bobinu“ i turneju po Zapadnoj Njemačkoj. Bila je sigurna u uspjeh.
Nastavlja se