U isto vreme kada je podneo ostavku na mesto člana Upravnog odbora Agrobanke gde je zastupao državni kapital, početkom ove godine Zvonimir Nikezić, vlasnik Ces Mekona, napustio je i funkciju direktora preduzeća Voda Voda, čiji je vlasnik, prema registru, poznati košarkaš Vlade Divac. Slično kao i Agrobanka, i ova firma ostavljena je u dugovima, mreži sudskih procesa a na tržištu pokušava da opstane uz plan reorganizacije, koji je ponuđen kako bi se sprečio bankrot. Jedan od problema je i to što je plan zasnovan na pretpostavci da će biti proizvodnje, a pri tom se ignoriše činjenica da je preduzeće Voda voda izgubilo licencu za korišćenje tog brenda.
Sadašnje rukovodstvo firme je izgleda i te kako svesno toga, jer poslednjih meseci, kroz nekoliko promena podataka koje su evidentirane u Agenciji za privredne registre, menja se naziv preduzeća u Laroucci voda. U fabrici tvrde da firma nije prodata kompaniji Laroucci group iz Bahreina, već da je reč o partneru koji im pomaže da plasiraju svoj proizvod na tržište Bliskog istoka. Istovremeno, neznatno je izmenjen i dizajn originalne boce, ali taman toliko da podseća na original. Prvi vlasnik preduzeća, Vojin Đorđević, koji više od pet godina pokušava da na sudu dokaže svoj udeo u tom preduzeću, sumnja da je čitava gimnastika oko promene imena i delimičnog izgleda boce sračunata na to da dodatno zamagli sudski proces, kao i da izigra prava koja iz vlasništva nad brendovima on ima.
Naime, sklapajući pre pet godina ugovor sa Divcom, Đorđević je zadržao vlasništvo nad žigovima. Posle problema sa partnerom, on je to pravo preneo na svoju firmu registrovanu u Sloveniji, Grenki list licenciranje. Kako obe fabrike kojima je rukovodio Zvonimir Nikezić, nisu plaćale nadoknadu za korišćenje brenda, licenca im je oduzeta. U slučaju Gorkog lista, to je podrazumevalo da je zaustavljen i kanal za uvoz sastojaka koji po recepturi ulaze u sastav poznatog likera. Fabrika u Srbiji je ubrzo otišla u stečaj, ali je Đorđević proizvodnju nastavio iz Slovenije, odakle je i izvozio proizvod za područje Evropske unije. Odnedavno je deo pogona vratio u Suboticu.
Kod Voda vode, situacija je bila nešto komplikovanija, jer su izvori ostali u krugu fabrike, boce su se nesmetano punile a inspekcija je ignorisala povredu prava intelektualne svojine. Ipak, voda više nije mogla da se izvozi na ranija tržišta osim srpskog i crnogorskog, jer je na svim ostalim poštovano pravo na zaštićeni žig, što je nedavno i potvrđeno kada je pri pokušaju da se veća količina Voda vode izveze za Bahrein, kontingent kao nelegalan, zaplenjen na hrvatskoj carini. Advokat Đorđevića i stručnjak za prava iz intelektualne svojine, Dragoljub Ćosović, kaže za Danas da je i novi poslovni partner, Laroucci, upozoren da postoji ozbiljan, nerešen spor oko vlasništva, da je izgled flaše deo apsolutnih prava intelektualne svojine preduzeća Grenki list, kao i da je preduzeće Voda voda izgubilo pravo na korišćenje tog brenda, tako da nastavak proizvodnje predstavlja „deliktnu radnju zabranjenu zakonom“.
– Radi se povredi žiga i pored sudova, u sprečavanju povrede prava intelektualne svojine postojala je nadležnost inspekcija i carine, kao i Zavoda za intelektualnu svojinu čija je uloga da tim institucijama razjasni pravne odnose u vezi sa brendom Voda voda. Mislim da je suština problema u nerazumevanju licence kao ograničenog prava koje je slično zakupu i da je preduzeće Voda voda namerno i sa ciljem izazivanja štete vlasniku brenda, vršilo opstrukciju rada državnih organa. Međutim, u ovom slučaju ima i indicija da je vršen pritisak na državne organe, da su korišćene razne poluge društvene moći, kako bi se unela konfuzija. Činjenica je da su svi službenici u tim organima, koji rade na nižim nivoima, do recimo nivoa načelnika, jako dobro razumeli pravnu suštinu problema i bilo im je jasno da preduzeće Voda voda nema pravo da koristi flašu koja je zaštićena kao intelektualno vlasništvo – objašnjava advokat Ćosović.
On dodaje da se tolika neefikasnost u sprečavanja povrede prava može objasniti jedino pritiskom iz vrha institucija.
– Bilo je i nekih pravnih rašomonijada oko toga da li je preduzeće Voda voda u stečaju, pa je jedan dan bilo, drugi dan ne, a video sam i nekakav „plan reorganizacije“ koji je uključivao neovlašćeno korišćenje brenda Voda voda. Smatram da je puno toga bilo pravno nestručno. Tačno je da je novi izgled ambalaže nešto drugačiji, ali sa stanovišta nosioca prava intelektualne svojine, još uvek nedovoljno da bi se smatralo da nema povrede prava. Radi se o kozmetičkoj promeni i Grenki list licenciranje smatra da i nova flaša može da izazove zabunu na tržištu i da nanese štetu vlasniku originalnog žiga. To će sada biti predmet posebne pravne analize i najverovatnije posebnih tužbi i daljih sporova, jer je brand Voda vode do te mere osoben i snažan da Grenki list licenciranje ne može tolerisati bilo kakvu sličnost i imitiranje od strane preduzeća Laroucci voda – kaže Ćosović i dodaje da je materijalna šteta naneta vlasniku brenda kao postupcima oko promene vlasništva nad fabrikom, milionskih razmera, zbog čega ne može ostati bez naknade i sudske zaštite.
Osim ovih sporova, promene u vrhu vlasti mogu da se odraze i na dalje poslovanje preduzeća Voda voda, jer nije više za očekivati da razne državne institucije i fondovi tolerišu milionska dugovanja koja su nastala iz perioda kada je preduzećem upravljao vlasnik Ces Mekona, Nikezić. Samo prema podacima Ministarstva za poljoprivredu, Budžetskom fondu za vode Republike Srbije, po osnovu naknade za korišćenje voda, preduzeće Laroucci duguje više od 45 miliona dinara, a poslednja normalna uplata od 36 miliona bila je u 2007. godini. U ovom delu priče nedostaje objašnjenje kako je vrhunski menadžer, angažovan kao konsultant u brojnim privatizacijama, uspeo da izbegne plaćanje obaveza koje bi svaku drugu firmu odmah oterale u stečaj. Drugo pitanje je kako sud ni posle pet godina, ne uspeva da razreši pitanje vlasništva u preduzeću, a bez odgovora je i pitanje zašto su inspekcije tolerisale proizvodnju koja bi u svakoj normalnoj državi, s obzirom da je licenca oduzeta, smatrana ilegalnom.
Konsultant
Preduzeća Voda voda i Gorki list pre pet godina bila su rastući brend sa značajnim izvoznim potencijalom, koji je dosezao do azijskih zemalja, čak do Japana. Ipak, u centar pažnje javnosti baš u to vreme došle su kada je prvi vlasnik, Vojin Đorđević, potražio strateškog partera kako bi savladao nagomilane finansijske obaveze. On je sklopio dogovor prema kome bi kroz dokapitalizaciju poznati košarkaš Vlade Divac postao suvlasnik sa 30 odsto udela, s tim što se do te proporcije dolazilo u nekoliko koraka, po složenom postupku koji je osmislio Nikezić. Deo te strategije bio je i da Divac postavi svoj menadžment u obe firme, i tada je na mesto direktora postavljen Zvonimir Nikezić, vlasnik Ces Mekona, inače konsultant u brojnim privatizacijama. Podsetimo, iz te kuće došao je i bivši premijer Mirko Cvetković, a na spisku od 24 sporna slučaja visoke korupcije, Evropska unije zahtevala je da se istraži sukob interesa nastao kada je Cvetković postao direktor Agencije za privatizaciju a njegova firma konsultant u najvećem broju predmeta.
Opet Lugano
Prvi vlasnik preduzeća Voda voda i Gorki list , Vojin Đorđević tvrdi da mu je posle imenovanja Niukezića za direktora, praktično bio onemogućeno i da uđe u firme, a još manje je mogao da ima uvida u poslovanje. On tvrdi da ni danas ne zna da li je dokapitalizacija realizovana i na koji način. Kaže da nisu izmirene ni obaveze koje je trebalo po dogovoru da budu isplaćene još u prvoj fazi, a njegovi advokati ukazuju da i za ono što je „leglo“ na račune Đorđevića, nemaju dokaza iz kog je izvora. Naime, u jednom od veštačenja, Nikezić je izjavio da je novac uplaćen po nalozima koje je dostavio Đorđević i priložio je izvode iz kojih se vide iznosi uplaćeni sa računa izvesne firme iz švajcarskog grada Lugano, ali je zatamnjen deo koji se odnosi na vlasnika konta.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.


