Gde je nestalo Košutino blago

I bivši radnici, ovog nekada i za jugoslovenske okvire, privrednog giganta, misle da je to najbolja opcija za njih. Upozoravaju, takođe, da je odnos državnih organa prema njihovim zahtjevima diskriminatorski i kao argument za tu konstataciju navode da je slučaj, takođe nekada veoma uspješne fabrike frižidera Obod, odavno riješen. Bivši radnici Košute svoja prava pokušavaju da ostvare na sve načine, pa i protestnim okupljanjima na Cetinju i Podgorici. Tako su, recimo, Novu 2016. godinu dočekali ispred zgrade opštine Cetinje, ali su svi dosadašnji pokušaji bili uzaludni. Bivši radnici, njih oko 700, potražuju devet plata koliko im se dugovalo u momentu uvođenja stečajnog postupka, zatim isplatu otpremnine od 200 do 400 eura po godini staža, kao i povezivanje penzijskog staža u periodu od 1996. do 2005. godine.

A sve je počelo 1996. godine kada je uveden stečaj u fabriku, a 1.200 radnika ostalo bez posla. U trenutku uvođenja stečaja, koji je pokrenut zbog duga od 300.000 maraka, fabrika je raspolagala sa 600 mašina koje su proizvodile više od milion pari obuće godišnje. Radilo se u dvije smjene a Košutina obuća išla je i van granica bivše Jugoslavije, najviše u Sovjetski Savez i Italiju. Osim fabričkih pogona, na spisku imovine našli su se i upravna zgrada sa inventarom, restoran sa kuhinjom, ambulanta, magacin gotove robe, vozni park. Imovinsku kartu činili su i pogoni u Danilovgradu i Baru, kao i 45 prodavnica širom bivše SFRJ. Zanimljivo je da je prije pokretanja stečajnog postupka ukupna vrijednost Košute procijenjena je na gotovo 30 miliona maraka, da bi nakon uvođenja stečaja pala na 6,46 miliona njemačkih maraka. „Rješenjem iz 2001. godine dio fabričke imovine pripao je povjeriocima. Problem je, međutim, što u tu kategoriju nijesu svrstani i radnici, sem par pojedinaca“, tvrde radnici i njihov advokat Petar Martinović i pitaju se zašto tada nijesu isplaćeni kao prvi isplatni red u stečajnom postupku. Privredni sud u Podgorici je potom, preciznije 2005. godine, donio rješenje o zaključenju stečajnog postupka nad stečajnim dužnikom gdje se potraživanja bivših zaposlenih i ne pominju.

Važan momenat u genezi slučaja Košuta predstavlja preuzimanje, 2001, fabrike, čiji je novi vlasnik postala firma Montenegro modern šuz (MMSH). Samo tri godine kasnije menadžment MMSH donosi odluku da proda kompletan poslovni prostor: na Cetinju, u Podgorici, u Beogradu, u Tivtu, u Nikšiću i u Baru, da bi 2013. godine i kompanija MMSH otišla u stečaj. Bivši radnici Košute tvrde da je reč o stečaju, koji je sproveden na sumnjiv način, s obzirom na to da je MMSH prodao cjelokupnu imovinu Košute. Ono što takođe izaziva revolt bivših Košutinih radnika jeste činjenica da su zaposleni u MMSH lako ostvarili svoja prava iz radnog odnosa, dok su oni još uvijek na listi čekanja. Priču dodatno komplikuje i to što su 1998. godine, dakle kada je stečaj bio u toku, potraživanja radnika trebalo da budu namirena na osnovu ugovora o kratkoročnoj pozajmici Vlade i Košute. Prema listingu iz Centralne banke Crne Gore taj novac je uplaćen na račun Košute a radnici tvrde da oni od toga nijesu dobili ni dinara. Pitaju se, čini se s punim pravom, zašto je bio neophodan pomenuti ugovor kada je postojala velika imovina, čijom prodajom je bilo moguće da se radnicima isplate potraživanja.

Bivši radnici su se do sada obraćali Ministarstvu rada i socijalnog staranja, kao i Ministarstvu ekonomije, sa zahtjevima da im pomognu u rješavanju problema. Umesto konkretnog rješenja iz Ministarstva rada i socijalnog staranja, stigao je odgovor da po važećim zakonima to Ministarstvo nema obavezu da uplaćuje radnicima zaostala primanja, dok im je iz Ministarstva ekonomije poručeno da je to nadležnost Privrednog suda. Zakonom je precizirano da radnici, koji nisu isplaćeni iz stečajne mase, pojedinačno treba da podnesu zahtjeve Fondu rada i da od njih dobiju novac. S druge strane. ogorčeni radnici sumnjaju u zakonit rad državnih organa, prije svega Privrednog suda, i vođenje stečajnog postupka. I dalje čekaju odgovor na pitanje: gdje je nestao novac od prodate, inače izuzetno vrijedne, imovine. Između ostalog i zbog tih sumnji, Komisije za kontrolu i praćenje postupka privatizacije Skupštine Crne Gore je, u više navrata pozivala predstavnike Privrednog suda da prisustvuju sjednicama posvećenim problemima u Košuti, ali na taj poziv niko se nije odazivao. Bivši radnici sumnjaju i umiješanost njihovih sindikalnih predstavnika u sve nezakonitosti koje su se dešavale prilikom stečaja i rasprodaje Košutine imovine.

Primeri zloupotreba

Kao drastičan primjer zloupotrebe, predstavnici bivših radnika, navode slučaj radnice, zaposlene u jednoj od Košutinih prodavnica u Kraljevu kojoj su, navodno, prema raspoloživoj dokumentaciji, svojevremeno isplaćena potraživanja. Oni tvrde da to nije tačno i da pomenuta radnica nije dobila ni dinara. Kao primjer nedomaćinskog odnosa prema imovini navode prodaju poslovnog prostora u Beogradu, kod Vukovog spomenika, koji je, kako kažu, prodat po bagatelnoj cijeni, „iako je vrijedio mnogo više“.