Rat Beograda i Zagreba oko NIS-a: „Vučić je igrao na način pijanih zagorskih seljaka: ‘Mene ne bu niko nadlicitiral!'“

Komentarišući ponudu Hrvatske da kupi Naftnu industriju Srbije, usled američkih sankcija i energetske krize koja sledi, kao i dogovor Aleksandra Vučića da je Srbija spremna da kupi hrvatske JANAF i HEP, sagovornik Danasa kaže da je sve je, „u lokalnim razmjerima, započelo sporom Hrvatske i Madžarske u povodu njihovih optužbi da Hrvatska preko naftovoda djeluje kao ratni profiter i ucjenjuje madžarsku stranu”.

– S obzirom na izoliranost Orbanovu u Briselu, Plenković ga je razmjerno lako naveo na reteriranje i početak „ozbiljnih pregovora“. Tom prilikom su s madžarske strane iznenada ponudili da kupe JANAF. S obzirom na hrvatsku traumu zbog prodaje INE MOL-u, na to je u zemlji došlo do rodoljubno-energetskih prosvjeda, pa je s najvišega mjesta zajamčeno da o prodaji nema ni govora – kaže Žarko Puhovski.

Kako dodaje, „u međuvremenu su sankcije SAD protiv Rusije ozbiljno pogodile drugoga partnera JANAF-a, NIS, zbog ruske vlasničke većine”.

– Pa je hrvatski ministar Šušnjar izjavio da bi Hrvatska mogla pomoći – kupujući dotičnu firmu. Dodao je da hrvatska strana kani pomoći srpskim partnerima kako bi se osigurao posao za JANAF i da nema nakanu zavladati maloprodajnim tržištem u susjedstvu. I bila bi to korektna, čak pristojna ponuda da nije preliminarno izbačena u javnost, bez ikakva izračuna i konsultacija (i na hrvatskoj, a kamoli na drugoj strani). Sa stajališta pregovaračke prakse – jednostavno prostakluk – smatra sagovornik Danasa.

Dakako, dodaje, „da takvu ponudu nitko nije mogao ozbiljno shvatiti, no Vučiću nije bilo dostatno da to ustvrdi”.

– Kao i obično smatrao je svojom zadaćom nadigrati svakoga protivnika u prostakluku. Pa je rekao da će Srbija kupiti Hrvatsku elektroprivredu, neovisno cijeni i konkurenciji. Navodno ponosno odbijanje i same pomisli na hrvatsku pomoć, uz dodatno hohštaplersko nuđenje kupovine u inozemstvu zbiva u trenucima izrazito teške privredne situacije u Srbiji. Kao da nije istina da 95 odsto nafte u Srbiju dolazi preko Hrvatske, koja je opskrbu prekinula po nalogu SAD. Činjenica je da hrvatske tvrtke nisu pod sankcijama niti u financijskim poteškoćama, ali Vučić je igrao na način pijanih zagorskih seljaka: „Mene ne bu niko nadlicitiral!“ – ističe Žarko Puhovski.

Ne dođe li do novih i dalje sasvim mogućih obrata, u Srbiji bi mnogima mogla pasti temperatura u stanovima i kilometraža u automobilima, napominje.

– No, Vučić ostaje „postojan kano klisurina“ do daljnjega, dodaje. Konačno, u pozadini svega lokalno-političkoga što je iza naftne krize nalazi se ozbiljno, tipično poslijejugoslavensko pitanje. Kako to da – u uvjetima danonoćnoga insistiranja na suverenosti novonastalih (a navodno „prastarih“) nacionalnih država – sankcije SAD protiv Rusije zapovjedno djeluju na Hrvatsku (pa i Srbiju), kako to da JANF i NIS zajednički nervozno čekaju odluke trećerazrednih funkcionara iz Washingtona o eventualnome produžetku dotoka nafte? Kako to da se, ukratko, ponašaju kao polusamostalni entiteti, bjelosvjetski proleteri, koji prihvaćaju sankcije jedne države protiv druge, kao da se odnose i na njih (treću i četvrtu)? U delikatnim formulama međunarodnoga prava, moglo se reći: Tko je jači, taj kvači – zaključuje Žarko Puhovski.