Otkazivanje posete nema veze sa Šešeljem

Predizbornu kampanju, naime, ne vodi SDP, nego Ivo Josipović, koji želi postati predsjednik, i HDZ, koji mu to pokušava onemogućiti dižući razne vječno buntovne i uglavnom nesabrane likove, kojima je svaki povod dobar da iskažu ekstremističke stavove. U pogledu izborne kampanje, Milanović ima suprotne interese od Josipovića, ali ih, naravno, ne smije deklarirati – za njega je Ivin izbor ravan političkoj smrtnoj presudi. Zna, naime, da u SDP nema nikoga tko bi imao karaktera ili snage da mu se suprotstavi – one koji su mu se suprotstavljali izbacio je iz partije, ili skinuo s funkcija, satjerao u kut… Jedino Ivo može povesti stranačku pobunu, što će nesumnjivo i učiniti čim pobjedi na izborima, što se po sadašnjim istraživanjima biračkog raspoloženja čini neizbježnim.

Cilj ljevice je da se iznova sjedini s partijskim disidentima iz pokreta Mirele Holy, koja je pod zelenu zastavu, na kojoj bi mogao biti i list indijske konoplje, okupila antiglobalističku bagažu i kriptosocijalistički lump. U takvoj koliziji, drže partijski birokrati, mogla bi se zadržati vlast, ali bez Zokija, s Ivom Josipovićem kao nevidljivim vođom. Nešto slično pokušao je ostvariti Sanader, a u velikoj mjeri postigao Boris Tadić. Za ljevičare, ključno je da na izbore izađu skupa, u predizbornoj koaliciji, a ne odvojeno, jer onda pobjeđuje vodeći HDZ i dobiva mandat da formira vladu sa svim epizodistima koji će prijeći izborni prag, što se u Hrvatskoj uvijek dogodi, jer u takvim situacijama raste ucjenjivački potencijal beznačajnih ili manje značajnih stranaka i lista, pa se može napraviti strahovito unosna trgovina. Znači, Zokija je ključno potjerati PRIJE izbora, jer će poslije biti prekasno. Je li to moguće ostvariti?

Podele unutar SDP

U stranci svi su, od predsjednika Sabora Josipa Leke do poslednjeg partijskog funkcionera, već prešli ka Ivi, ali on ni kao novoizabrani predsjednik neće moći izravno arbitrirati u Partiji. Netko to mora učiniti umjesto njega i reskirati Zokijev gnjev, što je vrlo neugodna stvar – Milanović je beskompromisan i osvetoljubiv, a Ivo nije poznat po tome što dugo pamti usluge. Znači, netko bi se morao žrtvovati. Situacija je kao u Sodomi i Gomori – da je Lot mogao ukazati na jednog jedinog straight-sodomita, Jahve bi dekadente na rivijeri Mrtvoga mora poštedio ognjenog dažda, gorućeg vapna i ostalih nepogoda koje su ih zadesile. Za Milanovića, uostalom, radi „institucionalna inercija“. Obični članovi, nezadovoljni komunjare sitnoga zuba, imaju sasvim drukčije poglede i interese od ministara i direktora javnih poduzeća, kojima je cilj da stvar bez potresa potraje što je moguće duže, do zadnjeg dana, jer nisu spremni žrtvovati nijednu sigurnu mjesečnu plaću zbog nesigurne kombinacije oko svrgavanja šefa, pogotovo stoga što u slučaju da to i uspije nemaju nikakvu garanciju da će ostati na istoj dužnosti.

Funkcije koje im je podijelio Zoki, Ivo će dati drugim – svojim ljudima, važnim za iduće kombinacije… To je svima jasno, a to saznanje strahovito je snažno oruđe u rukama nepopularnog premijera za kojega će se sve ove pritajene bundžije privatno složiti da je pomahnitao, da je izvan kontrole, te da sve što radi nema baš nikakvog smisla. No, takve se opasne misli mogu razmijeniti privatno, ili na Facebooku, a u novinama nitko nije spreman zucnuti protiv ratnog poglavice SDP-a…

Kampanja

Ali, ako Milanović nije odlučio izostati s beogradskog samita zbog izborne kampanje, zašto je odlučio da onamo ne ide? To je dio njegove izolacionističke kampanje kojom državu pretvara u balkanski bantustan, što je konzekventno uzrokovalo kolaps ekonomije u trenutku kad je zemlja pristupila EU. Pristupila je, naime, samo na papiru, jer je nekoliko dana prije čina svečanog primanja Milanović svojom odlukom ugrozio same temelje političkih odnosa s onima koji tom kompliciranom kontinentalnom tvorevinom upravljaju. Odbio je izručiti Josipa Perkovića, šefa Udbe i potom šefa Tuđmanove obavještajne službe, ne zbog samoga Perkovića i tajni koje ovaj čuva – jer ih ne čuva, sve su otkrivene – nego zbog samog načela, nepriznavanja europske nadležnosti nad domaćim prilikama, gdje se podrazumijeva kontinuitet vlasti, „glahšaltovanje“ od jednih prema drugim političkim strukturama, uz pomoć tajnih službi koje asistiraju u svim tim hrvatskim tihim prevratima. Uvijek se radi o tome da se resursi zadrže u rukama odabranih ljudi kojima se može vjerovati, za što je najbitnija kompaktna i nepronična domaća struktura vlasti i političkih odnosa…

Naravno, Milanović nije u svojim postupcima vodio računa o interesima nekih drugih centara moći, o kapitalistima i oligarsima, nego samo o sebi, jer je svoj – politički – centar moći htio pod svaku cijenu izolirati od stranog utjecaja. Da nije odmah odabrao diplomatsku izolaciju, politiku autizma, stalno bi mu dolazili neki emisari ili bi sam u bilateralnim kontaktima morao odgovarati na primjedbe i davati neke suvisle, racionalne odgovore na pitanja s kojima se uopće ne želi suočiti.

Vašington i Zagreb

Zato je još i prije dolaska na vlast odbijao da se susretne, primjerice, s američkim ambasadorom, tvrdeći da ovaj nije na njegovom protokolarnom nivou, pa nudio susret s tajnicom za međunarodne odnose SDP, nekom bezazlenom djevojčicom, iako je američki ambasador osobni izaslanik Predsjednika SAD, a ne diplomatski predstavnik Stejt departmenta – Ministarstva vanjskih poslova. Politika prema Hrvatskoj i većini sličnih zemalja ne formulira se u Vašingtonu, nego u ambasadi, u ovom slučaju, dakle, u Zagrebu. Kad je Milanović došao na vlast, nije se htio susresti s predsjednikom Gazproma Aleksejom Milerom, a u Australiji, koju je neslužbeno posjetio, s predsjednikom uprave najveće na svijeti banke za investicije u infrastrukturu, koja je namjeravala uzeti koncesiju za hrvatske auto-ceste – i to za dvije i pol milijarde dolara, o kojima sad možeš samo sanjati. Zbog sloma odnosa s Njemačkom poslije odbijanja hrvatske vlade da Perkovića izruči, država je dospjela u ekonomsku izolaciju, što se manifestira smjenom uprava po bankama, gdje se ubrzano dovode stranci koji neće biti pod utjecajem domaćih političkih i poslovnih krugova. Farsa s izručenjem trajala je godinu dana i ne bi bila do danas završena da opstrukciju nije osujetio predsjednik zagrebačkog Županijskog suda u Zagrebu Ivan Turudić, pa se izložio nesmiljenim napadima „Jutarnjeg lista“, koji vodi sve Milanovićeve kampanje, jer je izdavač tako zaslužio poštedu „predstečajne nagodbe“, još dok je ministar financija Slavko Linić izvršavao sve Zokijeve naloge. No, opstrukcija se nastavila skrivanjem dokumenata i obeshrabrivanjem svjedoka, čemu se ne treba čuditi, jer je koordinator svih hrvatskih tajnih službi i savjetnik predsjednika Josipovića, nimalo slučajno – sin Josipa Perkovića.

Nedolazak

Kompleks inferiornosti koji je Milanović razvio i sakriva agresivnim ispadima svojstvenim ranjenoj psihi, premijer sad iskazuje odlukom da ne ide u Beograd, gdje će se skupiti tucet europskih premijera i moćni kineski reformistički predsjednik vlade Li Kećang, kreator nacionalne ekonomske politike i drugi čovjek tehnokratskog „petog naraštaja“ Politbiroa KP Kine. Jezikom stripa – glavna manga, Galactus lično. Zašto dolazi u Beograd? Otvorit će novi pančevački most i formalizirati ugovor o gradnji superbrzog (TGV) željezničkog kompleksa na liniji Beograd – Budimpešta – Beč. Time će pruga zaobići pravac Zagreb – Beograd kao transfernu dionica magistrale Solun – Hamburg. Našom prugom vozit će se ugljen i slični tereti, koji još taljigaju kroz Zagreb i zagrebački gradski centar. Osim toga, u Beogradu se očekuje potpisivanje ugovora o gradnji auto-ceste Banja Luka – Jajce, koja bi se u perspektivi spojila s Dalmatinom kod Dugobaba iznad Splita i polovicu hrvatskog auto-puta učinilo dvostruko manje isplativim u odnosu na današnje stanje, kad je ionako neisplativa. Govori se i o drugoj kineskoj termocentrali u Bosni – prva se već gradi kod Doboja. Također, spominje se investicija u četvrtu generaciju mobilne telefonije kroz državnu kompaniju M:tel. U Beogradu će, dakle, biti riječi o golemim poslovima. Zato onamo i dolazi dvanaest ili petnaest europskih premijera. Svi premijeri susjednih zemalja, osim Hrvatske – ali naš se ne želi s njima igrati…

Vulin: Ko je video više svetskih lidera

Beograd – Ministar za rad Aleksandar Vulin poručio je da će Zoran Milanović morati da objašnjava građanima Hrvatske zašto neće doći na Samit 16 lidera u Beogradu. Prema njegovim rečima, predsednik Vlade Srbije Aleksandar Vučić je za samo šest meseci mandata video „oči u oči“ više svetskih lidera nego hrvatski premijer u celom svom mandatu.