Kažu da svaki čovek ima više ljubavi. Nekada je to ljubav prema bližnjem, drugi put prema nekoj ideji, a u mom slučaju je to ljubav prema jednom gradu u kom bih mogla živeti. Renesansni grad, koji je za razliku od Venecije nastavio da živi i da se modernizuje, a da pritom ne izgubi svoju dušu. Firenca, grad umetnosti, ljubavne čežnje, živi dokaz bogate kulture.


Počeci grada su vezani za 8. vek p.n.e, kada Etrurci prave naselje na reci Arno u srednjoj Italiji. Zatim Rimljani u 1. veku osnivaju malo utvrđenje pod nazivom Florentia, što u prevodu znači „cvetna“. Tako Firencija dobija naziv koji miriše na proleće i koji odražava lepotu grada. U feudalizmu postaje Firenca, postaje republika, grad-država, kojom je prvo vladao feudalni vladar, ali ne zadugo. Firentinci su se pobunili protiv tiranije i uspostavili demokratičniji oblik vladavine, tako da je državom upravljalo veće. Kako bi se obezbedila mogućnost donošenja odluke u slučaju previše podeljenih mišljenja, većem je upravljao naslovni vladar grada koji je putem lutrije biran na svaka dva meseca.

U 14. i 15. veku grad je prosperirao i nametnuo se kao centar evropske kulture i umetnosti. Čuvena porodica Mediči uspela je da privuče velike umetnike i učene ljude renesansne epohe: Donatela, Botičelija, potom Mikelanđela, Da Vinčija, Galileja i, meni najmanje omiljenog, ali nezaobilaznog Makijavelija. U isto vreme Firenca je postala centar proizvodnje, zanatstva i trgovine.

Položaj Firence je izuzetno povoljan – smeštena je u središnjoj Italiji, kao raskršće puteva sa severa na jug. U gradu živi 371.000 stanovnika, ulice se u vidu zraka sunca spuštaju od središnjeg trga, danas punog modernih radnji. Turizam je najvažnija grana gradske privrede i pokrenuo je razvoj proizvodnje hrane i vina, kao i ugostiteljstvo i saobraćaj.

Zašto je baš Firenca grad mog života? Da u njoj živim, mogla bih svako jutro da provedem ispijajući kapučino na trgu „Piaca dela Sinjorina“ uz golubove, na samo nekoliko koraka od čuvene palate „Vekio“ gledajući u Mikelanđelovog Davida. Potom bih otišla na posao koji je recimo vezan za modu, pa bih bila deo „Gučijevog“ tima. Na pauzi za ručak svratila bih do dobrog italijanskog restorana domaće kuhinje gde bih poručila raviole sa spanaćem i dan začinila ubedljivo najboljim italijanskim sladoledom. Kada sam tužna, otišla bih do Danteove kuće da me oraspoloži glumac koji za prolaznike odigrava scene iz „Božanstvene komedije“.

Boravila sam u hotelu sa četiri zvezdice „Grand Hotel Ambasciatori“, lepog enterijera i prijatnih soba. Mermerno stepenište, odličan švedski sto. Meni se jako dopalo, ali moram da vas upozorim da Italijani umesto supe kao predjelo služe pastu sa odličnim paradajz-sosom i parmezanom i da se to dešava svakog dana.

Iz Firence na Kopaonik

Putopis iz Firence „Grad koji miriše na proleće“ izabran je za najbolji koji je objavljen u aprilu u rubrici Dopisnica, a autorka Anita Jakovljević osvojila je vikend za dve osobe na Kopaoniku, dar agencije Kon Tiki. Nagradni konkurs Danasa i Kon Tikija nastavlja se i u maju.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari