Od kraja osamdesetih naovamo raste broj publicista, istoričara, člankopisaca i mrčitelja hartije koji nadugačko i naširoko glorifikuju navodnu ojađenost i potlačenost Srba i Srbije. Ne baš da dominiraju medijskom scenom, ali su veoma prisutni. Teško je otrgnuti se utisku da ti autori zapravo uživaju u srpskoj ojađenosti i srpskim istorijskim posrtanjima.
Čini se da ta gospoda ne bi imala o čemu da pišu da je nekim slučajem Srbija stabilna, uređena i bogata država. Takvim skribentima stanje ojađenosti, zapravo, odgovara. U psihološkom smislu, to je projekcija lične ojađenosti i inferiornosti na opšti plan. Na taj način njihova beznačajnost dobija prividno viši smisao. To ne bi nužno morao biti bilo čiji problem osim problem autora takvih napisa, da se to stanje duha – zahvaljujući težini reči Srbija, srpsko, Srbi – ne reflektuje na celokupni javni život unoseći popriličnu dozu kilavosti, defetizma koji se – takođe psihološka matrica – kompenzuje agresivnošću.
Da stvar bude gora, ta kukavna teorija ojađenosti i ozlojeđenosti je, u umivenijem i uglađenijem obliku – ideologija srpske političke elite i srpske države. Ako neko misli da preterujem, neka se seti Koštuničinog zapomaganja na mitingu povodom otcepljenja Kosova. Serdar je zavapio sa bine: „Koji smo to mi Božiji i ljudski zakon prekršili da bi nam se ovo dogodilo?“ Između te Koštuničine „visoke“ politike i devojačkog vapaja – „Šta sam ja Bogu zgrešila da me Miloš ostavi“ nema nikakve razlike.“ Ja ga, bar, ne vidim. Srpskoj politici hronično nedostaje muževnost i optimizam; uprkos deklarativnom mačizmu većine naših, pogotovo patriotskih političara, pogruženost u kolektivno nesvesno i opsednutost njegovim sadržajima, uvek pokreću „ženske“, pasivne sile. Umesto radosti stvaranja i aktivnog života, ovde je politički probitačnije radovanje tuđim nesrećama, pogotovo ako one pogađaju države koje su učestvovale u bombardovanju ili priznale secesiju Kosova. To jadno stanje duha, kojim dominiraju mržnja i zavist, ovde se samodefiniše i široko prihvata kao pravoverni patriotizam.
Sasvim je sporedno koliko ko deklarativno žali zbog bombardovanja, gubitka Kosova i istorijskog ćorsokaka u kome smo se našli i u kome tvrdoglavo opstajemo. Ono što pri redefinisanju patriotizma – bez toga se nećemo maći sa mrtve tačke – treba uzeti u obzir jeste – šta je ko (u ekonomiji, nauci, politici, kulturi, sportu, itd,) učinio da se Srbija oporavi, da na obostrano prihvatljiv način reši kosovski problem i da se konačno konstituiše kao realna, uljuđena i snažna država. Ovakva kakva je, nije ništa drugo do aparat za servisiranje kompleksa i manija kojekakvih lažnih mesija i samozvanih narodnih trubuna. Koje, međutim, nipošto ne treba potcenjivati. Iako zaslužuju svako potcenjivanje. Mnogi govore da je energija masa „iscrpena“ tokom ratova, inflacija i svakovrsnih ludosti iz devedesetih. Da li to znači da smo mrtvi? Ne bih rekao. Pozitivna energija je tu, samo je potrebno da se aktivira i da joj se pokaže cilj dostojan aktiviranja.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.


