Velika konfuzija koja se pravi oko uloge i postupaka pojedinih ličnosti naše novije istorije počiva prvenstveno na nerazumevanju terminologije koja se koristi za promovisanje pojedinih interpretacija istorijskih događaja. Ako se onima kojima istoriografija nije profesija može oprostiti za nepoznavanje istorije, neprestana upotreba termina „kvisling“, „izdajica“ itd, kojima se operiše kada se radi o ratnim zbivanjima kod nas za vreme Drugog svetskog rata, ukazuje na nizak nivo značenjske svesti.


U napisu Nenada Perovića (Mit o „spasavanju“ srpskog naroda, 12. novembar 2012) autor ironično navodi Milana Nedića kao primera „srpske majke“. Ne upuštajući se u sve zasluge i mane Nedićevog režima, koje su istoričarima dobro poznate, dovoljno je samo navesti druge primere iz istorije Srbije, da se vidi koliko je naša svest selektivna i pristrasna. Ako je neko bio kvisling i istovremeno „srpska majka“, to je bio Miloš Obrenović, junak iz Prvog srpskog ustanka. Analogija sa generalom Milanom Nedićem više je nego očigledna. Naravno, jedna stvar je reagovanje na tekuće događaje, a druga naša naknadna pamet.

Poređenje sa Nikolom Pašićem nije najumesnije. Srbija tada nije mogla da prihvati ultimatum, jer je bila stavljena pred svršen čin, nerazumnim i avanturističkim ponašanjem Apisa, koji je samoinicijativno umešao Srbiju u zločinačko ubistvo u Sarajevu. Ne treba ni sumnjati šta bi austrougarska komisija utvrdila, da joj je bilo dozvoljeno da sprovede istragu u Srbiji. Vlada Srbije priznala je sve ovo, makar implicitno, montiranim procesom Apisu i drugovima, na Solunskom frontu, procesu koji su pozdravili svi njeni saveznici. Nije zato ni čudno da je komunistička vlast organizovala „reviziju“ Solunskog procesa. Najzad, kada se radi o „spasiocima“ naroda (srpskog ili uopšte), evo kako su to zamišljali drugovi koji su vodili tzv. Narodnooslobodilačku vojsku. O tome ima dosta dokumenta, samo nisu u „žiži javnosti“, osim ako se slučajno na njih nabasa. Takav jedan „zalutali“ dokument se može naći u Arhivu Vojnoistorijskog instituta u Beogradu u fajlu Štaba vrhovne komande (JVUO) – Četnička arhiva, pod oznakom K-12, 30/12. Radi se konkretno o delu izlaganja Moše Pijade na Prvom zasedanju Avnoja novembra meseca 1942. godine u Bihaću. Evo konkretno kako je ovaj visoki član KPJ i njenog Politbiroa kratko i jasno objasnio koji je to najbolji put stvaranja komunističke armade:

„Potrebno je zato stvoriti toliko mnogo beskućnika, da ovi beskućnici budu većina u državi… Pripucaćemo – pa ćemo se povući. Nemci nas neće naći, ali će iz osvete da pale sela. Onda će nam seljaci, koji tamo ostanu bez krova, sami doći i mi ćemo imati narod uza se, pa ćemo na taj način postati gospodari situacije. Oni koji nemaju ni kuće ni zemlje ni stoke, brzo će se i sami priključiti nama, jer ćemo im obećati veliku pljačku… Samo nesrećnici postaju komunisti, zato mi moramo nesreću stvoriti, mase u očajanje baciti, mi smo smrtni neprijatelji svakog blagostanja, reda i mira…“ Kratko, jasno – i proleterski!

Dr Petar Grujić, Zemun

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari