Nema jezičkih granica u regionu 1

Mate Kapović, vanredni profesor lingvistike i kroatistike na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, već godinama ukazuje na besmislice preskriptivizma (oni koji ljudima govore kako treba da govore sopstvenim jezikom) i zalaže se za naučni pristup jezičkim činjenicama. Ovaj put u knjizi „Jeziku je svejedno“ zajedno sa Anđelom Starčevićem i Daliborkom Sarić argumentovano raskrinkava ideologiju hrvatskih preskriptivista. Knjiga je ujedno svojevrstan nastavak Kapovićeve knjige „Čiji je jezik“ iz 2011.

* Ukratko, koji su stubovi ove ideologije?

– Stupovi preskriptivističke ideologije u jeziku su prije svega politički i više-manje su istovjetni onima koji stoje, ili mogu stajati, u podlozi konzervativne političke ideologije – nacionalizam, tradicionalizam (često imaginarni), autoritarnost, ksenofobija, inzistiranje na „redu“ i „stabilnosti“ itd. Odatle onda inzistiranja na „hrvatskim“ (ili „srpskim“) elementima, ono što je povijesno starije (ili za što preskriptivisti misle da je povijesno starije), inzistiranje na „autoritetima“ (jezičnim „stručnjacima“ koji tobože najbolje znaju), zazor prema Drugima, „protivljenje kaosu u jeziku“ itd. Ništa od toga nije tipično za Hrvatsku, toga ima, uz manje razlike, svugdje.

* Često ističete kako je u ta „izmišljena“ jezička pravila koja se propisuju utkano nerazumevanje jezičkih procesa. Možete li nam dati neki od najbanalnijih primera?

– Pa recimo ne razumiju da jezik ne može funkcionirati bez metafore i onda potpuno bezrazložno inzistiraju da se iz njega izbace najobičniji izrazi. Tako u jednom preskriptivističkom knjižuljku hoće da se izrazi poput 'preko 100 godina' zamijene s tobože „pravilnim“ 'više od 100 godina', ne shvaćajući da su oba izraza metaforička – jer niti se tu prelazi preko nečega, niti je tu ista doslovno više od nečeg drugog. Ali preskriptivisti su općenito neuki.

* Postoji neverovatna sličnost sa delovanjem i razmišljanjima srpskih preskriptivista. Pa ipak i jedni i drugi se eksplicitno ograđuju od drugih – Srbi tezom da su im Hrvati ukrali jezik a Hrvati tezom da se radi o dva zasebna jezika. Kako tumačite ovu podudarnost?

– Osnovni preskriptivistički principi su u svim zemljama isti, uz neke lokalne razlike, bilo da je riječ o Hrvatskoj, Srbiji, Francuskoj itd. Što se tiče jezičnog nacionalizma, razlika kod Hrvata i Srba je u tome što su prvi, kao pripadnici manjeg naroda, nastrojeni separatistički, a drugi, kao pripadnici većeg naroda, ekspanzionistički. Ideja srpskohrvatskog je to bila neutralizirala, ali je i ona bila određena nacionalnim/političkim granicama jer nema nikakve jezične granice na političkim granicama Hrvatske i Slovenije ili Srbije i Bugarske.

* Svedoci smo toga da je ovakav stav prema jeziku je najčešće osnov za diskriminaciju govornika, koji se ismevaju zbog toga kako pričaju i proglašavaju nepismenima. Kako mislite da je moguće promeniti takav stav kod ljudi?

– Tu je prije svega riječ o klasnim razlikama ili regionalnim identitetima koji se onda samo izražavaju kroz jezik. Iako lingvisti trebaju u javnosti djelovati objašnjavajući da nema više ili manje vrijednog idioma, zapravo je takve stvari nemoguće nadići samo kroz jezik – jer im je osnova društvena. Npr. nemoguće je u klasnom društvu očekivati da određenog klasizma neće biti i u jeziku, kad ga ima u svemu drugome.

* Govornici obično pokazuju strah kada im se predoče drugačije ideje i plaše se da se ovakvim stavom zagovara svako odsustvo norme. Zašto je takav strah neosnovan i u čemu se zapravo sastoji alternativa nažalost dominantnoj preskriptivističkoj ideologiji u kroatistici i srbistici?

– Govornici su od malena – kroz obrazovanje a onda i kroz medije – izloženi preskriptivističkim idejama, koje se onda često internaliziraju. Ideje da će jezik propasti bez eksplicitne norme su, naravno, smiješne jer su jezici tisućljećima najnormalnije funkcionirali bez jezičnih „savjetnika“ i sl., ali problem zapravo i nije čak u tome da nekakva norma postoji, nego kakva je – formira li je jezični uzus ili preskriptivističke maštarije o „pravilnom“ jeziku – i kako se ona poučava: tako da se standardni dijalekt predstavlja samo kao jedan od idioma ili tako da je sve ostalo „neispravno“ i „loše“. Alternativa, koja ne nudi brza rješenja, je u tome da lingvisti i u javnosti zagovaraju znanstveno tumačenje jezika i da se protive nazadnim političkim agendama koje se proturaju kroz jezik.


Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari