Aleksandar Tijanić pisao je, tokom 2000, kada se posle ubistva kolege novinara i izdavača Slavka Ćuruvije našao na meti vlasti Slobodana Miloševića, za Danas iz Banjaluke i Budimpešte. Do saradnje sa našom redakcijom došlo je na obostranu inicijativu, i čak je bilo razgovora da to preraste u Tijanićevo stalno zaposlenje.

U to vreme Danas je bio jedini beogradski dnevni list koji je objavljivao Tijanićeve tekstove, zajedno sa banjalučkim Nezavisnim novinama. Kao Ćuruvijin prijatelj i saradnik – zajedno su žestoko iskritikovali Miloševića u tekstu u formi otvorenog pisma u nedeljniku Evropljanin – Tijanić je kasnije, nakon što je Ćuruvija ubijen 1999, imao običaj da kaže da će njih dvojica „kod Svetog Petra zajedno praviti novine“. Tijanićev tekst u Danasu iz februara 2000, koji objavljujemo uz neznatna skraćenja, nije samo njegov odgovor na otvorenu pretnju koja mu je upućena preko tadašnjih provladinih medija, već i svojevrsni opis Srbije, koji i danas može biti aktuelan.

„Juče sam, komentarom – ‘Ko puca u svoj narod’ – proizvedenim u zvaničnoj državnoj agenciji, optužen da svojim tekstovima blatim srpsku državu, da sam odnekud znao da će Pavle Bulatović biti ubijen, da sam to najavio svojim redovnim komentarom u banjalučkim Nezavisnim novinama, te da optužujem sadašnju vlast za politička ubistva u Srbiji i unosim nemir, strah i nepoverenje među Srbe.

Kakva oskudica mašte, talenta i inteligencije. Isti scenario primenjen je i u slučaju ubistva Slavka Ćuruvije: najpre je u novinama optužen za izdaju, zatim tajno osuđen i demonstrativno javno a surovo pogubljen. Poput njega, ni ja ne volim žrtve koje osećaju strahopoštovanje pred sopstvenim dželatima. No, mada ne nameravam da živim večno, izbegao bih – ako mogu – da pre vremena dođem na sopstvenu sahranu, juče najavljenu od strane autora koji izgleda tačno znaju koliko će živeti pojedini srpski novinari. Zato pitam naručioce i pisce poternice: da li je ovo smrtna presuda meni, meteorologu čija je jedina krivica što je pogodio da će u ovoj sezoni po Srbiji padati mrtvi?

Nemam prava da budem naivan ili umno slep ili moralni paraplegičar pa da ćutim: moj prijatelj Slavko leži u grobu, jer nije verovao da se takve stvari dešavaju. Drugi moj prijatelj, Željko (Kopanja, vlasnik Nezavisnih novina, prim Danasa) – u njegovoj novini objavljujem svoja proročanstva – danas uči da hoda bez nogu, jer je mislio da je vreme bombi zauvek prošlo.

Umesto da se branim od optužbi za izdaju i vidovitost, a vi sami znate da ni jedno ni drugo nije tačno – za šta vam inače služi onolika policija – ja za vas imam šest pitanja na koja ćete, ranije ili docnije, morati da odgovorite, jer zbog izbegavanja odgovora sve ovo i radite: šta je danas država Srbija i kolika je, gde je Knin, gde su Dečani, zašto su ginula ili ubijala naša deca, naša braća, naši prijatelji, gde su naše pare i kako ste, za samo deset godina, stvorili najbogatiju i bestidno bahatu elitu usred ratova, izolacije, bede i nesreće sopstvenog naroda?

Tačno je – najavio sam za februar gušenje novina, hapšenje urednika, suđenje jednom lideru stranke i smrt jednog poznatog Srbina. Vreme je da vam odam tajnu odakle sve to znam: već deset godina zamišljam najgora moguća scenarija za Srbiju – a vi ih već ostvarujete! Uvek ste za korak ispred moje mašte. Sada ste u panici, jer prvi put uviđate kako vaša vlast neće biti večita i da se vaša moć, istina, proteže nad svakim ovdašnjim građaninom, ali se vaša nemoć, uočljiva kao Pinokijev nos, vidi pred stvarnošću nadrealne Srbije. To nema veze sa srpskom opozicijom, još manje sa Zapadom, a nikakvu sa špijunima i izdajom: ovo je prva godina u kojoj Srbi, ubedljivom većinom, žele da vam vide leđa. Neće da ginu da biste otišli, neće čak ni rizik da ih pendrecima tuku na demonstracijama – hoće da budu izbori, hoće da dobiju izborni listić i hoće da se s vama ćutke i bez trijumfalizma konačno rastanu. Čak i među vašim ljudima bar polovina vidi nesreću koju će im, bez njihove odgovornosti, istorija navaljati na leđa. Pogledajte Hrvatsku; ako izuzmemo unesrećene izbegle Srbe, tamo kao da Tuđman nikada nije vladao a još se nije ohladio u grobu.

Ako Srbi dobiju na glasanju a izgube na brojanju – što se već dešavalo, zar ne? – ako se pokaže da je miran transfer vlasti nemoguć, ni to neće trajati večito. Još koliko ljudi vam veruje da Srbija i dalje mora da jede svoju decu kako ne bi ostala bez oca? Još koliko građana smatra normalnom državu koja za osnovu valute uzima krpež, za bazu svoje politike strah sopstvenih podanika a za stubove strategije podelu nacije na patriote i izdajnike te stanje permanentnog predratnog stanja?

Zato optužujem sve vas, gavrane nad zemljom Srbijom, da raspršujete strah s vrha, dirigujete haosom, ukidate pravni sistem, davite medije, javno linčujete ljude, razarate svaku moralnu normu, tradiciju i pismenost, unapređujete praznoverje, slavite vračeve, nadrilekare i vidovnjake, prevodite propagandu u teror i pripremate Bartolomejsku noć. Čak i ako ne proizvodite zlo, vi ga koristite – jer mu se, kao država, niste suprotstavili. U takvim državama sve postaje razbojništvo, a svi građani postaju taoci. To je razlog što ne mogu a da ne zaključim kako je ovakva Srbija i ovakva srpska sudbina proizvod planske akcije dvadeset porodica, tri stranke, dve banke i jedne televizije protiv sopstvenog naroda. Sve zbog pokušaja da se ovaj režim prevede u večito stanje. Zato većinu Srba proglašavate izdajnicima, zatim izabrane izdajnike unapređujete u teroriste a njih, bez suđenja, u ubice, jatake ubica ili špijune. Eto, zbog toga su vam potrebne periodične drame, tragični slučajevi opomene izbeglima od dresure, atmosfera sveopšte nesigurnosti, ksenofobije, vladavina dekretima i gigantski planovi o preuređenju sveta dok Srbi grcaju u bedi.

U kakvu sam to strašnu tajnu dirnuo, kakav sam to mračni scenario razotkrio da me proglašavate saučesnikom u ubistvu ministra vojnog, za kojeg svi upućeni kažu da je bio najneviniji među vama? Zar uznemiravam Srbe ako im govorim da zaslužujemo bolji život; zar blatim državu ako kažem kako svaka država koja počiva na samovolji okonča u zlu; zar sejem strah ako tražim da država vidi ko ubija poznate i nepoznate po Srbiji, da im sudi pa da ih tek onda strelja; zar sejem nepoverenje ako ukazujem na gavrane koji grakću nad našom zemljom i kao profesori pravnog fakulteta iz Prištine i vojvode od Karlobaga ukidaju pravdu kao vrhovni zakon države; zar sam nepatriota ako tvrdim da niko ne može Srbe da vraća na Ural bez provere njihove volje; zar sam špijun ako ukazujem da nijedan čovek nije veći od Srbije; zar mi trebaju obaveštenja iz inostranstva da vam kažem da znam kako će biti još mrtvih u zemlji gde su još pre podele na patriote i izdajnike nekažnjeno ubijali ministre, generale, generalne sekretare partija, bogataše i mafijaše; zar treba stranci da mi kažu kako živim u zemlji gde se i najslavnija srpska imena boje da govore, da kažu gde nam je pleme zalutalo i kakva nas strahovita budućnost čeka; ko treba da mi kaže bilo šta o zemlji gde me svaki drugi prijatelj upozorava da se čuvam a svaki prvi prolaznik da sam sledeći?

Graktanje gavrana valja, pretpostavljam, da priguši odjek mojih pitanja, a vaše optužbe treba da odbiju Srbe od čitanja mojih tekstova. Znam da ste ozbiljni i temeljni ljudi u nekim stvarima. Iz takvog osećaja, evo i moje dve prognoze, jedna je optimistička, druga nije: koga u Srbiji ne ubiju, taj će da preživi. Među ubijenima, gle slučaja, može biti neko s mojim imenom. …

Razumeli smo se, dakle, nema vidovitosti, nema špijuna i nema najavljenih zločina. Postoji samo tragična činjenica da je neopisivo lako pogoditi šta nas čeka usred vlasti koja je sopstvenu korist i sopstveno održanje uzela kao jedini cilj. Na kraju, moj posao je da pišem o onome šta vidim; samo to i radim. Pustite čitaoce da procene da li to što pišem verno odražava njihov život. S druge strane, znam kako je moj život, sred dugovečnih tragedija, važan samo meni i mojoj porodici. No, moj slučaj, od objavljene presude do najavljene eliminacije, u predvečerje brižljivo isplanirane opšte tragedije, ipak može biti koristan Srbima jer karakter koji se tek sada pomalja jednako je važan za naciju kao i za pojedinca.

Srbi će zato podneti ono što moraju a posvršavaće ono što valja uraditi. Tako i ja, radim ono što moram – vi činite ono što ste naumili! Zato ne nudite da budem Drajfus; u ovoj podeli uloga, ja sam Zola. Ničija smrt, drugovi, to neće promeniti. Zato što ja znam ko puca u svoj narod.“

(15. februar 2000)

Sahrana u petak

Komemoracija povodom smrti generalnog direktora RTS Aleksandra Tijanića biće održana u četvrtak, 31. oktobra, u 11 sati u Dečjem kulturnom centru (Domu pionira). Kremacija posmrtnih ostataka je u petak, 1. novembra, u 15 sati, a urna će biti položena u Aleji zaslužnih građana na Novom groblju, saopštio je RTS. Generalni direktor RTS-a Aleksandar Tijanić preminuo je iznenada prekjuče u Beogradu u 64. godini.

Sećanja Nede Todorović, profesorke na Fakultetu političkih nauka: Bio je rođen za svaki medij

Beograd – Aleksandar Tijanić bio je na prvoj mojoj generaciji na Fakultetu političkih nauka kada sam postala asistentkinja profesora Sergeja Lukača. Iako je bio godinu dana stariji od mene, on je fakultet upisao malo kasnije. Sedeo je u poslednjoj klupi i odmah je bio zapažen, jer je bio glasan, duhovit, ironičan, talentovan… Na trećoj godini studija izdvojili su se njegovi tekstovi kao originalniji i bolji od drugih, priča za Danas Neda Todorović, profesorka novinarstva na Fakultetu političkih nauka u Beogradu.

Prema njenim rečima, profesor Lukač, koji je tada bio urednik u NIN-u, odmah ga je uzeo u NIN i on je u najkraćem mogućem vremenu od nekoga ko je radio dokumentaciju postao velika novinarska zvezda. Na toj trećoj godini, dodaje Todorovićeva, dao je dva, tri ispita i odustao od studija. „On je bio rođen za svaki mediji. Bio je originalan, talentovan, obrazovan. Njemu škola nije bila potrebna. Pokušavala sam kasnije da ga ubedim da dođe i završi fakultet, ali nije stizao od tekućih poslova. Šteta što nije završio, jer su ga posle mnogi prozivali zbog toga“, napominje naša sagovornica.

Kada je Todorovićeva počela da radi kao scenarista na televiziji emisija Nedeljno popodne i Noćnog programa, angažovala je Pecu Popovića i Aleksandra Tijanića što je bilo njegovo prvo pojavljivanje na televiziji i gde je imao „svoj komentar u svom stilu“. Njih troje, kako kaže, bili su u isto vreme i najmlađi urednici u istoriji kuće Politika.

„Ne zapaziti Tijanića bilo je nemoguće. Od početka je bio siguran u sebe. Zbog njegovih tekstova i kolumni bili su čitani mnogi listovi. U svakom mediju se pokazao kao suveren. Tokom svoje karijere kasnije prošao je kroz medijsku golgotu i kroz linč, i to ga je koštalo zdravlja. Njegova smrt predstavlja saučešće srpskog novinarstva. Vrlo malo je ostalo takvih“, navodi Todorovićeva. B. Cvejić

Energija i odlučnost

Šef Delegacije EU u Srbiji Majkl Devenoprt uputio je telegram saučešća porodici Aleksandra Tijanića i kolektivu RTS, u kome podseća na Tijanićevu neizmernu energiju, odlučnost i hrabrost da se suoči sa problemima i preprekama, ali i da predloži rešenja.

Mirkov na čelu RTS

Upravni odbor Radio-televizije Srbije juče je za vršioca dužnosti direktora javnog servisa izabrao dosadašnjeg direktora Televizije Beograd Nikolu Mirkova.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari