Nisam imao nijednu mrlju u dosadašnjem životu, što me obavezuje da je nemam ni ubuduće. Normalan sam, običan i jednostavan čovek koji zna, ume i hoće. Ovi koji poručuju da će se Srbiji dogoditi „potop“ ukoliko ne budu izabrani na predstojećim izborima, već su dokazali da niti znaju, niti umeju, niti mogu, pošto su svi bili ili jesu na vlasti, tvrdi Jugoslav Dobričanin, predsednički kandidat Reformisičke stranke, sa sedištem u Nišu.

Nisam imao nijednu mrlju u dosadašnjem životu, što me obavezuje da je nemam ni ubuduće. Normalan sam, običan i jednostavan čovek koji zna, ume i hoće. Ovi koji poručuju da će se Srbiji dogoditi „potop“ ukoliko ne budu izabrani na predstojećim izborima, već su dokazali da niti znaju, niti umeju, niti mogu, pošto su svi bili ili jesu na vlasti, tvrdi Jugoslav Dobričanin, predsednički kandidat Reformisičke stranke, sa sedištem u Nišu.
Otkud uopšte ideja da kao politički anonimni kandidat učestvujete na izborima na kojima učestvuju predsednik države, vođa najjače opozicione stranke, član Vlade, drugi poznati političari…?
– Znam da je teško izboriti se sa njima, ali verujem da je ovom narodu dosta svega, i da je željan drugačijih ljudi i politike. Uostalom, šta su ti „jaki kandidati“ u svom poslu postigli pre nego što su ušli u politiku? I šta su to postiglii kada su ušli u politiku? Zar o njihovim delima ne govore katanci na fabrikama, svakodnevno otpuštanje radnika i sve više nezaposlenih? I to što kao svoj uspeh navode lakše dobijanje viza za zemlje EU, što najčešće predstavlja kartu u jednom pravcu za sve veći broj mladih ljudi, kojima ova država nije majka već maćeha.

Biografija

Jugoslav Dobričanin je rođen 1956. godine u selu Dešiška, opština Kuršumlija. U Beogradu je završio Vojnu akademiju i magistrirao na Filozofskom fakultetu, na odseku za istoriju. Obavljao je odgovorne funkcije u Vojsci od 1975. do 2006. godine. Radio je u Generalštabu i predavao na katedri za vojnu istoriju na VA. Penzionisan je pretprošle godine sa dužnosti komandanta Vojnog odseka u Nišu u činu pukovnika. Posle SK nije bio član nijedne partije, maja 2007. pristupa Reformističkoj stranci, kaže da pripada političkom centru. Oženjen je i otac dvoje dece.

Odlučio sam da prihvatim kandidaturu jer sam se u čitavoj profesionalnoj karijeri osim naučnog rada, uspešno bavio organizacijom državnih institucija, njihovim rukovođenjem, kontrolom i stvaranjem timova, a Reformistička stranka smatra da mogu da pomognem gradu Nišu, jugu Srbije i celoj Srbiji. S porodicom živim u Nišu, koji je u jako teškoj situaciji. Pre toga sam 20 godina živeo u Beogradu, u koji odlazi sve ono najbolje, pošto je u „Krugu dvojke“ skoncentrisana sva moć i vlast, što apsolutno nije dobro ni za Srbiju ni za Beograd, i protiv čega ću se boriti.

Kampanja

Da li su „dobar motiv“ za vašu kandidaturu i finasijska sredstva koja se za izbore dobijaju od države?

– Stranka koja me je kandidovala dobija 100.000 do 110.000 evra. Ali, samo jedan minut na RTS košta neverovatnih 900.000 dinara, a jedan bilbord – 500 evra (pri tome ih u Beogradu za mene „nema“, svi su zauzeti). Pošto Reformističku stranku niko ne finansira, sa ovim novcem ćemo jedva izgurati kampanju. Ali, pitam se koliko novca troše drugi predsednički kandidati, koje mediji očigledno forsiraju, i imaju sat-dva predizbornog programa dnevno. Ko to finansira? Izgleda, javna preduzeća, koja su postala prave partijske firme, što je nedopustivo. I tajkuni, uprkos tome što onaj koga oni finansiraju ne može da vlada, već mora da vraća usluge. Ja kao predsednički kandidat ne dobijam nikakva sredstva od države, a Reformistička stranka mi pokriva osnovne troškove u kampanji. Ali, ovo odelo i svoj mobilni telefon finansiram sam. Moja porodica i ja živimo kao i pre kampanje. Imamo za običan i normalan život.

Vaše zalaganje za decentralizaciju Srbije, svakako, jeste autentično. Da li verujete da je to vaša glavna prednost u odnosu na druge kandidate?
– To je suštinska razlika. Dok god Srbijom vladaju partijske centrale iz Beograda, regionalizacije u Srbiji neće biti. Tačno je da one „zagovaraju“ regionalizaciju, ali samo zato što to od njih traži Evropa, koja je potpuno regionalizovana. U Srbiji, međutim, neće biti istinske regionalizacije ukoliko ne dođe do političke (stranačke) decentralizacije. Dok god o niškom ili vranjskom regionu budu odlučivali lideri i partijske centrale u Beogradu, ono što se proglašava za regionalizaciju biće puka geografska podela Srbije. Dobar početak ovog procesa mogle bi da budu jake regionalne stranke, i da one i region koje predstavljaju imaju ozbiljan broj poslanika i ministara. Sve dok mi u unutrašnjosti glasamo, a oni iz Beograda odlučuju o nama – nema ništa od tog posla. Bojim se da političari u Beogradu od Avale ne vide Srbiju, a posebno ne vide njen jug.
Da li su stvarno svesni da su sva četiri najnerazvijenija regiona u Srbiji na jugu, a od deset najnerazvijenijih opština – osam je s juga Srbije? Da je u Srbiji odnos između najrazvijenije i najnerazvijenije opštine 15:1, dok Evropa dozvoljava najviše 1:4? Da u Beogradu ima 15 odsto nezaposlenih, a u Nišu preko 40 odsto? Da prvorođena beba u novoj godini u Beogradu primi 200.000 dinara, a u Kuršumliji 15.000? Da li to znači da bi sve trudnice sa juga Srbije trebalo da krenu da se porode u Beogradu kako samim rođenjem njihova deca ne bi bila diskriminisana? Ko to smatra da bolestan čovek iz Niša, sa uputom lekara opšte prakse, ne može da se leči u Kliničkom centru Srbije, a neko iz Rakovice može? Zar to nije Klinički centar Srbije? Ili da 18 odsto od svake kupljene pelene u Nišu mora da ide za Beograd? I da Vojvodina od privatizacije svakog preduzeća treba da dobije 50 odsto, a Niš i drugi gradovi na jugu samo pet odsto, kao da tu žive građani drugog reda? Šta nam to rade?
E, ja ću se boriti da Srbija bude normalna zemlja, da jug bude razvijen kao sever, a da Nišu i drugim gradovima u unutrašnjosti ostane i do 80 odsto prihoda, a u Beograd ode „ostatak“.
Ima li još razlika u odnosu na druge kandidate?
– Da. Ja sam ozbiljan čovek koji ne laže i stvarno drži reč. Nastojaću, ali istinski, a ne u predizborne svrhe, da na sva rukovodeća mesta u državi umesto partijskih poslušnika dođu stručni i profesionalno dokazani ljudi. Insistiraću na deakumulaciji vlasti. Jer, na primer, Niš ima izabrane funkcionere koji obavljaju po četiri-pet funkcija, a predstavlja najnezaposleniji grad u Srbiji, a možda i Evropi. Zar nije normalno da te četiri plate primaju četiri porodice i žive normalno ili iznad proseka?
Zar ne smatrate da su ovakve predizborne „želje“ u Srbiji – uzaludne?

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari