Na broj telefona Udruženja „Goli otok“ u Bulevaru Lenjina (Mihajla Pupina) javlja se ženski glas: „Oni više nisu ovde.“ Daje nam kućni broj bivšeg sekretara u Udruženju, Mitra. On prvo pita: „Ko je onog pustio na televiziju“, misleći na generala Jova Kapičića i onda dva dana traži kućne telefone rukovodstva Udruženja, ali ne zna, kako kaže, da li će nam se svi javiti: „Zovite ovog… Ako je živ.“

– Prosek godina nam je 87, a imamo jednog koji ima 98. Ja sam najmlađi, osamdeset prva mi je – priča Velimir Jovanović, predsednik Udruženja „Goli otok“ za Srbiju dok sedimo u njegovom stanu na Čukarici, privremenom sedištu bivših „golootočana“, jer im se pre neku godinu u prostorije na Novom Beogradu uselila Narodna radikalna stranka Radovana Krčmarevića Rake Ešingera.

Otad su kao u ilegali, nalaze se po stanovima.

– Nas ne poštuju, još nas smatraju ljudima drugog reda, i posle Golog otoka – Goli otok – priča Jovanović, inženjer agronomije, pominjući rehabilitaciju iz 2006. godine, po tadašnjem zakonu, koji je, kako kaže, donet na brzinu, jer u njemu nije predviđena materijalna nadoknada, nego je utvrđeno da će se to rešiti posebnim zakonom. „Ni posle četiri godine nismo ostvarili naša ustavna prava, a Ustav, jasno i precizno kaže da žrtve diktatorskih režima, nevino proganjane, imaju pravo na odštetu za vreme provedeno u zatvoru. Pisali smo svima, jedini odgovor dobili smo od predsednice Skupštine, koja nam je rekla da oni ne mogu ništa da urade, a Boris Tadićnam je pisao da nije kompetentan. Malo mi je to uvredljivo. Kako je kompetentan da obilazi ekipu filma „Selo gori, a baba se češlja“, a nije da snagom svog autoriteta ukaže na našu muku“ – pita se Jovanović.

U njegovom stanu, na polici biblioteke, velika slika Josifa Visarionoviča Staljina, ispod manje fotke Mladića, Karadžića i Živojina Mišića.

– Ustavni sud jasno kaže da je i nedonošenje propisa kršenje ljudskih prava. Moraćemo na kraju i Evropskom sudu u Strazburu da se žalimo. Mi smo stari ljudi, ne želimo da se tužimo sa svojom državom, ali ubile su nas i memorija i život i muke i ovo nepoštovanje. Svi ćemo umreti, nećemo dočekati zakon – priča Jovanović.

Reditelj Miodrag – Mile Gajić, „dvomotorac“ (dvaput je bio na Golom otoku“), čovek koji je nosio kovčeg velikog ruskog režisera Ejzenštajna kad je ovaj umro, pa je posle „nagrađen“ logorom, objašnjava da u radnoj verziji izmena i dopuna Zakona o rehabilitaciji, koji su dobili u Ministarstvu pravde, ima nekoliko falinki.

– Ne piše kakvu nadoknadu dobijaju porodice ubijenih, umrlih ili oni koji su izvršili samoubistvo na Golom otoku. Najvažnije, nije preciziran iznos odštete. To polje je prazno. U Sloveniji su golootočani dobijali šest evra po danu zatvora, u Hrvatskoj 54 kune. Naš slučaj je sličan kao slučaj Ivana Stambolića, čijoj porodici je dodeljena nadoknada. I njega i nas je ubila država – kaže Gajić, koji je u kontaktu sa Dragoljubom Mićunovićem, koga zna sa Golog otoka, jer je u njegovoj logorskoj dramskoj sekciji glumio Nušićevog Đoku Prominclu.

Udruženje je, inače, prošle nedelje tužilaštvu podnelo krivičnu prijavu protiv Jova Kapičića, u kojoj pored ostalog piše: „Kapičićpriznaje da je učestvovao u stvaranju logora za političke zatvorenike u bivšoj FNRJ, pa i Golog otoka i njegovog samoupravnog prevaspitavanja. Ovo prevaspitavanje se sastojalo od batinanja, ponižavanja, mučenja glađu i žeđu i besmislenim radom. Mnogi zatvorenici svedoče da je bio inicijator ritualnih ubistava.“

Golootočanka Smilja Filipčev bila je toliko uzrujana nedavnim Kapičićevim nastupom na TV B92, da je sutradan pozvala voditelja Jugoslava Ćosića.

– Pitala sam ga: kako vas nije sramota da njega zovete, jednog zločinca, a zašto ne pozovete nas da čujete pravu istinu. Kakvi su špaliri bili, kakve batine, kako kamen nosiš na jednu gomilu, pa ga sa te gomile vraćaš odakle si ga doneo. Do 2006. smo čekali rehabilitaciju, to je bolno i para nam srce i dušu, a oni sada posle svega dozvoljavaju da jedan takav zločinac govori da to nije bilo ništa, a oni su nas ubijali. Ubijaaali! Zločini nikad ne zastarevaju. Kakva je to demokratija da tužilac ne reaguje – pita Smilja, dok u njenom stančiću u Mirijevu pijemo kafu i zaslađujemo je crnom čokoladom.

– Kada sam pre četiri godine rehabilitovana, nisam se osećala lakše. Ništa se nije poboljšalo. Niti su nam povećali penziju niti bilo šta drugo – objašnjava.

Velja Jovanovićkaže da ih je medijska promocija Kapičića dotukla.

– U Hitlerovim logorima to nije bilo. Ovi su hteli ne samo da nas unište biološki nego da unište ljudsko u nama, a Kapičićprepotentno i bezobrazno kaže da smo se mi tamo sami ubijali. A sve to su oni organizovali. I dok nas Jovo Kapičić, general ubilačke struke, pljuje, mi nismo potpuno rehabilitovani. Niko u ovoj zemlji nema osećaj moralne odgovornosti prema žrtvama titoističkog režima – kaže Velimir Jovanović.

Udruženje „Goli otok“ nema ni konačan spisak svih golootočana u Srbiji. Jedne godine ih je bilo 1.600, veće sledeće upola manje… U Srbiji je, to se zna, po „okrnjenom“ zakonu rehabilitovano oko 700 što živih što preminulih „ibeovaca“, a rešenja se čekaju u još 2.000 slučajeva.

Tačne brojke i danas nepoznate

„Po liniji IB“ u Jugoslaviji su od 1948. osuđene 55.663 osobe. Među njima je bilo 12 učesnika Oktobarske revolucije, 36 španskih boraca, 23 savezna i republička ministra, dva predsednika i dva potpredsednika republičkih vlada, 39 pomoćnika ministara, 36 saveznih poslanika, 21.880 učesnika NOR, 1.673 nosioca Spomenice 1941. Zatim 4.153 razna funkcionera KPJ, 1.722 radnika policije i 2.600 vojnih lica.

Do danas nije utvrđeno koliko je osuđenih ili neosuđenih (kakvih je bilo najviše), boravilo na Golom otoku, a brojke se kreću od 17.000 do čak 60.000 stradalnika. Takođe, procenjuje se da je u logoru ubijeno ili umrlo oko 500 zatvorenika (cilj, naime, nije bilo ubijanje ljudi, većubijanje duha), mada pojedine procene govore o nekoliko hiljada žrtava.

Bivši „ibeovac“- turistički vodič

Goli otok se nalazi u velebitskom kanalu između hrvatskih ostrva Rab i Sveti Grgur. Poslednji politički zatvorenik sa njega je pušten 1956. godine, kada je pretvoren u „hrvatski Alkatraz“, i tu su do 1988. godine kazne izdržavali kriminalci. Danas je ostrvo turistička atrakcija. Grupe turista, kako nam je rečeno u hrvatskom Udruženju golootočana „Ante Zemljar“, kao vodiču obilaske vodi Vladimir Bobinac, bivši „ibeovac“. Na ostrvu, koje zbog surovosti nema nijednog stalnog stanovnika, nalazi se samo jedna kafana.

Velimir JovanoviĆ(81): Humane mere druga Tita

Bio sam u istrazi sedam meseci i na Golom otoku dve godine. Bilo mi je dvadeset, u partiju sam primljen sa 15. Nisam se izjašnjavao o Rezoluciji IB, bio sam na radnoj akciji, a sastanak za izjašnjavanje o Rezoluciji zakazali su – u ponoć. Ja sam tad ćutao. Kako je vreme prolazilo, kritički sam rasuđivao, analizirao detalje – ne može šegrt da bude bolji majstor od majstora, ne može Tito da bude bolji borac za svetsku revoluciju od Staljina. Drugo, da nije bilo generala Ždanova nikad se ne bismo oslobodili. Ja i moji drugovi smo to pričali tajno, međusobno. Kada sam video u listu Borba Tita na nekoj radnoj akciji u belom odelu, rekao sam: „Ovaj Tito izgleda ko engleski lord među Indusima.“

Počeo sam o tome da razgovaram sa ljudima u koje sam imao poverenje. To je moj neprijateljski rad. Čitali smo tajno rusku štampu. Neki od njih su već1948. pohapšeni. Onda se se Golog vratio jedan drugar, otišao sam kod njega. Kažem mu: „Hvala, brate slatki, što nisi o meni ništa govorio.“ A on odskočio kao da sam ga prelio vrelom vodom. Kad je počeo tiradu: „da smo mi izdali partiju, narod, druga Tita, 18 miliona Jugoslovena…“ Odlazim kod drugova, kažem im ili da begamo u Bugarsku, ili da odemo sutra i sve priznamo. Posle toga, odem u šetnju po Zaječaru sa tim koji se vratio s Golog, prolazi pored nas jedna malo umobolna ličnost, trči ko lud. Pita on: što ovaj tako trči. Kažem: ćuti – dasa revidira stav. Posle nekoliko dana su me pozvali u Udbu.

Ubiše boga u meni. Govorili su, sad ćeš na Golom otoku da budeš junak! Ljudski razum ne može da opiše te krvoloke. Govorili su: slušaj, bando, mi ćemo te i ovako noćas likvidirati. Tukli su nogom, cipelom, letvom… Na brodu ka Golom su prebili dva dvomotorca, povratnika na Goli, životinjski, letvom. A ja sam bio srećan. Mislio sam, idem među svoje, informbirovce, istomišljenike, kad mene dočekuje gromoglasno urlikanje logoraša: „Bando jedna banditska… J… te Staljin…“ Jedni nas biju, drugi samo pljuju. Ljubišu Simića, pokojnog predsednika našeg udruženja, toliko su prebili da ga nisam prepoznao. Prišao mi je zatvorenih očiju, jedna amorfna masa, crn, kaže – Veljo, pomogni mi da otvorim oči. Pa ko si ti… Pa ja sam Ljubiša SimićOluja. I tako, to je ta humana mera naše partije i druga Tita o kojoj priča Jovo Kapičić.

Radmila MrĐa (83): Ličili smo na čopor

Uhapšena sam samo zato što sam kolegi sa fakulteta rekla gde može da nađe pisaću mašinu, na kojoj je on nameravao da otkuca protestno pismo zbog hapšenja kolega. Na put ka Golom otoku krenula sam 4. maja 1950. Putovale smo u takozvanim „furgonima“, vagonima u kojima se prevozila stoka.

Izgledali smo kao čopor životinja. Nabacane u gomili, vezane. Znale smo jedino da idemo negde na more. Putovale smo dva dana i dve noći. Iskrcali su nas sve sa našim prnjama, koje su nam kasnije oduzeli i smestili nas u barake. Po 50 žena u jednoj. Dali su nam po ćebe i dva para gaća, a na nama su ostala robijaška odela od abe, najgrubljeg sukna. Bile smo prve stanovnice Golog otoka. Ustajalo se u šest. U sedam je sledio doručak – kačamak. Zatim smo, poput Sizifa, do podne vukle kamen sa vrha ostrva ka moru. Onda je, negde oko dva, sledila jednočasovna pauza za ručak. A ručak, jednoličan. Svaki dan pasulj, pasulj i samo pasulj. I parče hleba. Onda ponovo guranje kamena, sve do večere. A za poslednji obrok – „divka“, šolja nečega što bi trebalo da bude kafa, pravila se od preprženog ječma. Onda mrtve od umora i gladi, pravac u krevet, a sutra… „Jovo nanovo“.

Imala sam 22 godine kada sam uhapšena. Nisam se ničeg bojala, a na otoku me držala misao da gore od ovoga ne može biti. Ili ću da umem, ili ću izaći odavde, druge nema. Šta imam od toga da padam u depresiju? Radila sam šta mi se kaže i maštala o odlasku. Iste godine kada sam stigla na Goli otok, deportovan je i moj kolega sa Poljoprivrednog fakulteta, kasnije moj suprug, Stojadin Mrđa. Ipak, za dve godine boravka na ostrvu nismo se nijednom sreli, jer za to nije postojala mogućnost. Tek kada smo izašli, venčali smo se i dobili troje dece. Stojadin je sećanje na Goli otok, kao i na svoju ljubav i životni put, pretočio u knjigu „Pakao Golog otoka“. Nažalost, nije dočekao njeno objavljivanje jer je preminuo deset dana pre zvanične promocije, u junu 2005.

Smilja FilipČev (89): Uništili su mi celu porodicu

Moju porodicu počeli su da uništavaju tokom Drugog svetskog rata. U našoj kući bila je baza okružnog komiteta partije za severni Banat. Braća, sestre i ja, morali smo da gledamo kako Nemci vešaju našeg oca ispred crkve u Melencima…

Onda je došla 1948. Na sastanku komiteta redom su pitali ko je za šta. Ja sam rekla: „Mislim da je trebalo da naši idu u Rumuniju da odbrane svoj stav pred Staljinom.“ Predsedavajući, član CK, rekao je: „Marš napolje, kurvetino jedna.“ Ja sam mu rekla: „Baš vam hvala na ovom kulturnom ponašanju“ i izašla. Mog muža Fiću su uhapsili devet dana posle Rezolucije IB, a mene 15. novembra 1949. Fići su organizovali suđenje. Svedok protiv Fiće je bio Milenko Bojanić, Banaćanin koji je bio predsednik vlade Srbije od 1969. do 1974. Sudili su mu za stav, da je on ruski špijun. Tri godine je bio u Mitrovici, odmah posle ga odvezli u Petrovu rupu na Goli otok, i tako još nekoliko puta. Nijednom rešenje nije dobio, niti da je hapšen, niti da je pušten.

Ja sam, kad su nas rehabilitovali, prvo tražila presudu Okružnog suda, rekli su mi da je nema, da je uništena. To je odmah urađeno da ne bi kompromitovali onog lažnog svedoka. Fića je bio 15 i po godina po raznim zatvorima i na Golom otoku, a ja četiri godine i 15 dana.

Uhapšena sam u stanu, tu su mi bila i deca, ćerke od četiri i dve godine. Zvali su moju majku da dođe po decu, jer one u tom momentu nisu imale ni oca ni majku. Uhapsili su i moju sestru Nadu. Ja sam bila u Glavnjači na Obilićevom vencu, pa su nas prebacili na Adu Ciganliju, pročitali su nam da smo administrativno kažnjeni na tri godine. Odveli su nas autobusima u Ramski rit kod Požarevca, tukli su nas, milicionerke dovedene iz raznih krajeva, bile su primitivne, iživljavale se. Kopali smo u vodi punoj pijavica, zalepe nam se za noge, a to što smo kopali opet se napuni vodom. Hrana kao da su oprali suđe, pa nam dali pomije. Noću nismo smeli da otvaramo vrata i prozore. Avgust, smrdi, miševi i pacovi lete između nas. Užas jedan. Došao je novi upravnik Veselin Popovići sve to promenio. Da njega nije bilo ili bismo poludele ili nas ne bi bilo. Na kraju je jedne noći taj dobri čovek, upravnik, seo u kola i pobegao u Rumuniju! Onda su nas odveli na ostrvo Sveti Grgur, bilo je dobro dok nisu došle zatvorenice Bosanke koje je Džemal Bijedićsve već prevaspitao. Onda su počeli špaliri kroz koje smo prolazili, a one su nas tukle. Premestili su nas na Goli otok. Hrana je bila grozna, tukli su nas krvnički. Jednu devojku Veru ubili su od batina, a posle rekli da je umrla od zapaljenja mozga. Užasi… Nosiš kamen na gomilu. Padaš. Ispustiš. Oguliš noge i ruke, ostane ti koža na kamenju, tuku te, svako veče kroz špalir… Videla sam i Jovu Kapičića sa Rankovićem kad su obilazili Goli otok.

Puštena sam posle četiri godine, majka mi je u međuvremenu umrla. Mirjana je većimala osam, a Slobodanka šest godina. Kad sam došla, one me pitaju: „A jesi li ti, stvarno, naša mama?“ Kada je Fića izašao, većsu bile devojčurci.

Mog muža su tukli samo po glavi, to im je bio zadatak, ali pod uslovom da ga ne smeju ubiti. Kad se vratio, nije bio baš normalan. Samo je ćutao. Deca nisu mogla da shvate zašto njihov tata neće s njima da priča. On je napustio porodicu. Živeo je na Dunavu, na starom brodu. Na kraju smo ga dali u dom na Bežanijskoj kosi. Tamo je i umro 1993. godine. Iste godine umrle su mi i obe ćerke.

 

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari