Pipci čvrste ruke 1

Sve izgleda jednostavnije ali i zamršenije. Nekadašnje odredbe „pre rata“ i „posle rata“ izgubile su oslonac jer se ne zna na koji se rat misli.

Taman kada sam 11. maja počeo da zapisujem ove retke, iznenada je došlo do zastoja. Zabrinut jučerašnjim dugim prekidom struje, što me lišava upotrebe kompjutera, veoma rano sam počeo da radim, pa sam od zamora zadremao sam za stolom. Nadošao je košmarni san. U delovima sive mase koje ne kontrolišem, izgleda da su nataloženi tragovi raznih strahova. Ukazali su se pipci neke „čvrste ruke“, uzimaju rukopis i prete nekom kaznom.

Tražim podršku kod svojih već pokojnih prijatelja iz Praxisa. Trgnem se. Nema finala, kao što to obično biva s košmarnim snovima. Nastojim da se priberem, predahnem i povratim u svakodnevicu, odem preko puta do pošte, da podignem penziju i platim neke račune, u obližnjem dućanu kupim izvesne potrepštine, pa nastavljam da pišem). Kada se kaže „srpska salata“ ili „srpski opanak“ zvuči obično i neobavezno. A pomen srpskog kapitalizma sluti nešto komplikovano i ne baš neobavezno. Utisak ne vara. Kapitalizam je čitava istorijska epoha i složen sistem, a u Srbiji je tek odnedavno na delu i neobičan je već na prvi pogled.

Naime, ako se uzme u obzir jedno od uobičajenih shvatanja kapitalizma kao efikasnog sistema razvoja privrede, to u Srbiji nije slučaj. Procenjuje se da je on znatno ispod dometa privrede realnog socijalizma i da čak ima jednu silaznu putanju. Sugeriše se, pak, da je ovde kapitalizam nešto spasonosno spram propalog i omraženog socijalizma. Pada u oči silina kojom se nameće. Kao što je svojevremeno isterivan kapitalizam a uterivan socijalizam, sada je obrnuto. Slično je bilo i s isterivanjem i uterivanjem boga, o čemu nalazimo podsticajne pasaže u prozi pronicljivog književnika Mladena Markova. Otkuda ta neobičnost i silina?

Pokušajmo da nađemo odgovor na ovo pitanje koje se u našoj javnosti zaobilazi. Izrazita uloga sile vidi se često kao izdanak nacionalnog mentaliteta, prvenstveno njegove dinaroidne komponente (po Jovanu Cvijiću), koja počiva na nataloženim slojevima agresivnosti u dugim bitkama („neprestanim“), unutar i među dinastijama, u raznim sukobima, bunama, ustancima, ratovima, krvavima međusobicama… Za našu temu je merodavnija jedna Marksova opaska, da je sila babica smene poredaka. Ova metafora poslužila je i kao poštapalica jednog shvatanja revolucije u dugo uticajnom marksizmulenjinizmu.

Prva natuknica potiče od „ranog“ Staljina, još iz 1903, da je u njoj ključno „pitanje vlasti“, da bi je kasnije razvili Lenjin i „pozni“ Staljin, kao i njihovi sledbenici. Takva doktrina nametala se i u jugoslovenskoj revoluciji. Uz borbu protiv kapitalizma i fašizma vodila se i borba za vlast koja je glavna poluga svih revolucionarnih promena koje otvaraju put ka budućnosti, besklasnom društvu. U skladu s takvom doktrinom tekla je i prva faza revolucije, oružana borba, i druga faza, obnova i izgradnja. Izvesna pukotina u vladajućoj ideologiji nastala je s optužbom iz Moskve da Beograd skreće s ispravne linije, da je popustljiv („liberalan“) prema elementima kapitalizma, usled čega dolazi do burnih zbivanja i surovih obračuna u kojima se, s jedne strane, demonstrira vernost Staljinu ali se, istovremeno, podozreva od njegove okrutnosti. Tako nastaje i pukotina u samom lageru. Otvara se prostor za vlastiti put razvoja. Raskolom među saveznicima u ratu protiv fašizma, kada su partneri postali suparnici, razbuktao se hladni rat. U toj smutnji tražen je samostalan puta razvoja. Jugoslavija je postala tampon-zona.

Obimna pomoć u oružju i novcu dolazila je sa Zapada, daleko izdašnija nego s Istoka. U traganju za vlastitim putem naišlo se na bitna ograničenja. Pomenimo samo dva. Sukob nije bio samo sa Staljinovim kultom, već i sa rigidnim sistemom koji on oličava. I nije reč samo o sovjetskom već i o domaćem staljinizmu. Izostao je i bilo kakav pokušaj samokritike vlastitih grešaka, naročito u enormnom nasilju ne samo prema poraženim ratnim protivnicima već i u vlastitim redovima, kao i u krutim planovima. Drugo, mnogo se polagalo na improvizovana domišljanja o modelu samoupravljanja, naročito Edvarda Kardelja. Prividnu decentralizaciju vlasti nehotice je demistifikovao jednom šeretskom opaskom Moša Pijade: „Mi vlast spuštamo, ali ne ispuštamo“.

Nastavlja se

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari