U prvi sabor, izabran aprila 1861, ušlo je 29 Italijana i autonomaša i 12 „Slovena“ (Hrvata i Srba), sklonih ujedinjenju s Hrvatskom.

Došlo je do glasanja o tom predlogu i nadjačala je italijanska većina. I ne samo to: u maju je 29 poslanika autonomaša primio u Beču Franc Jozef i dao im garancije da će Dalmacija ostati samostalna, kao posebna pokrajina. Te garancije održale su se do 1918. godine. Čitav politički život Kraljevine Hrvatske i Slavonije između 1867. i 1918. bio je obeležen uzaludnom čežnjom za spajanjem s Dalmacijom. No, bez obzira na to što je bila posebna pokrajina, između 1861. i 1870. bilo je sve više neslaganja između dalmatinske autonomaške partije i Narodne stranke. Promena izbornih zakona počev od 1869. u korist četvrte kurije (o kojoj odlučuje narod, odnosno Hrvati i Srbi na opštinskom i pokrajinskom nivou) navela je uglednike da se približe većini, odnosno narodu, da se transformišu i sve više prepoznaju u nacionalnom hrvatskom programu.

Traženje političkog legitimiteta podelilo je velikaše na narodnjake i autonomaše i ojačalo novonastalu hrvatsku i srpsku buržoaziju. Narodnjaci su uglavnom pripadali nižem i srednjem sloju građanstva: činovnici, nastavnici, dućandžije, crkvena lica i prevashodno vlasnici plovila ili kapetani. Zahvaljujući uspešnom razvoju vinogradarstva, pedesetih godina ukazao se hrvatski preduzetnički sloj. Do društvenog uspona i kulturnog obrazovanja dolazilo se ili preko svešteničke karijere ili sredstvima koje je mogla da omogući samo porodica imućnih kapetana ili brodovlasnika ili trgovaca. Studije u Padovi bile su ulaznica u društvo koje je nešto značilo. Obrazovanje je, naravno, bilo italijansko, tako da su do kraja šezdesetih godina vođe narodnjaka i dalje međusobno razgovarale na italijanskom jeziku, iako su se zalagale za slovenstvo, jugoslovenstvo i hrvatstvo. Kritikovali su ih zbog tog suštinskog (ne prividnog) italijanstva ljudi seoskog i čisto hrvatskog porekla kao što je bio Mihovil Pavlinović, rodom iz makarskog primorja. Na suprotnoj strani bili su autonomaši koji su hteli da Dalmacija ostane ista kao četrdesetih godina: samostalna kraljevina ili pokrajina u okviru Habzburške monarhije, čuvar starih gradskih tradicija; sa italijanskim kao službenim jezikom, italijanskom kulturom za vladajuće slojeve, a slavodalmatinstvom prihvatljivim za pučane.

Bitka kod Visa označila je tačku bez povratka, odnosno kulturnu frakturu Jadrana. Incident sa italijanskim kraljevskim brodom Monzanbano u Šibeniku, jula 1869, kada su se Hrvati sukobili s mornarima koji su se iskrcali iz broda i ubili četrnaestoricu, svedoči o stepenu napetosti između dve strane. Stari Tomazeo bio je pogođen i ogorčen nasiljem, posebno činjenicom da se zbilo u njegovom rodnom gradu. Nije bilo nade za neko transverzalno rešenje koje bi omogućilo da se ponovo živi zajedno, kao u prošlosti. Polarizacija između grupa neumoljivo je napredovala, mada su opstajali neki nacionalno nedefinisani prostori, kao Split (do 1882) u kome su Italijani i dalje držali vlast.

Autonomaši su bili veoma vešti u razgovorima s vrhom monarhije, ali nisu shvatili značaj koji je, kao politički činilac, dobijao narod – masa za koju se smatralo da je bezoblična. Uostalom, većina se nije mogla promeniti a, u svakom slučaju, obrazac italijanskog preporoda davao je prednost urbanoj dimenziji, uglednim građanima, odnosno svetu koji su Italijani u Dalmaciji sami po sebi predstavljali. Jedini koji je mogao da se poredi s narodnjacima, s populističkom politikom, bio je Antonio Bajamonti, lekar koji je završio medicinu u Padovi i gradonačelnik Splita čak dvadeset godina (1860-1880). Bajamonti se zalagao za dvostruki kulturni identitet Dalmacije i, u svakom slučaju, u početku je verovao u jednu dalmatinsku, slovensko-italijansku naciju. Po njegovom mišljenju, Dalmacija je dokazala tokom vekova da dva stanovništva mogu zajednički da žive u „bratskoj slozi“. Zašto ne nastaviti tim putem? Bajamontijev populizam umeo je da se obraća čakavskom hrvatskom narodu iz Varoši (splitskog predgrađa), umeo je da potpiruje nepoverenje prema svemu onome što je predstavljalo unutrašnjost, uključujući i politiku narodnjaka, i umeo je da ostvari velike gradske radove (pozorište i monumentalni trg Prokurative, izgrađen pod uticajem Presvetle republike) obnovivši tako vekovnu tradiciju i obećavši budućnost za Split.

Slučaj Splita bio je izuzetan, kao, uostalom, i Zadra, grada koji je vodio gradonačelnik Nikolo Trigari (1874-1899). Na izborima za sabor 1870. autonomaši su dobili većinu mesta. Bio je to početak svođenja italijanstva na manje razmere. Iako je 1873. Šibenik prešao u ruke narodnjaka, autonomaši su 1875. i dalje kontrolisali 20 opština, a među njima i Split, Zadar, Trogir i više malih mesta na ostrvima Brač, Hvar i Vis. Onda je usledio konačni zaokret. Bajamonti je 1880. morao da raspusti splitsku opštinu zbog nereda. Opštinski izbori 1882. predstavljali su slom za autonomaše koji su se potvrdili samo u Zadru i zadržali vlast u Dubrovniku i Kotoru, u koaliciji sa Srbima katolicima.

Nastavlja se

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari