U neko se doba setih da sam i ja (počasni) član NUNS-a, pa odlučih da se uključim u raspravu oko podele imovine. Ajmo od početka.

Hiperaktivna Smajlovićka, po zanimanju persona grata i predsednica UNS-a tvrdi da je zgrada „u privatnom vlasništvu“ starostavne novindžijske organizacije koja, čast izuzecima, okuplja gomilu pitoresknih, funkcionalno nepismenih, svim režimima odanih novindžija. Kako, more privatno vlasništvo? Da nije dedovina nekog od članova? Da nije možda Smajlovićkin miraz? Jok! Koliko se ja razumem u socijalističke imovinsko pravne odnose, ta žurnalistička prćija je bila takozvano društveno vlasništvo, a ne sećam se da je privatizovana.

Ono jeste, svakakvi su se marifetluci izvodili devedesetih, nije tu UNS jedini profitirao u mutnom, neka to rastumače pravnici i advokati, a mi da se vratimo na stvar: zašto Smajlovićka misli da NUNS nema prava na deo, nazovimo ga, prostora i zašto presudu koja je obavezuje da od sebe (i naravno Kosova) otcepi određeni broj kvadratnih metara smatra politički motivisanom? NUNS-ovci su , saglasno Smajlovićki, režimski novinari, pisci panegirika i stubovi nenarodnog režima koji ju je brutalno najurio iz Politike (iako je, ruku na srce, Smajlovićkina Politika bila bolja od ove), pa iz uobičajeno nacifrane, marcipanske nunsopredsedničine palamudnjave proizilazi da je UNS žrtva političkog progona.

E, sad mi ga baš saši Đura. UNS je, setimo se cenjeni publikume, svojevremeno bio nacionalno jedinstven, to jest, pod svojim je majčinskim skutima okupljao sve poslenike pera, a onda je – Srbi smo, brate – tikva pukla. Nastalo je novo udruženje, nazvano NUNS. Šta, dakle, biva kad braća i sestre ne mogu više da žive zajedno u seoskoj zadruzi? Dele se, braćo i sestre! Modele deobe je onomad apsolvirao kolega Vasić, pa da ne tupim na tu temu. Smajlovićka, međutim, na deobu ne pristaje. Dosta joj je srpskih deoba, indisponirana je zbog Kosova, sad valjda treba da doživi otcepljenje UNS-ovih suverenih kancelarija. Ne mere, bato!

Evo, i mi pisci smo se svojevremeno raspanđali. Ovi iz državotvornog UKS – inače ništa manje patriote od kolega iz UNS-a – kurobecahu se neko vreme, a onda se prikloniše poznaniju prava i imovina se famozne Francuske 7 podeli na lapo-lapo. Pa kad mogu pisci, ljudi koji, bar deklarativno, pišu za večnost, zašto ne bi mogli i novinari, pregaoci, da kažemo, kraćeg daha? U pamet se, more.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari