Pre puštanja jezika u pogon, treba uključiti pamet, kaže stara mudrost. Uzmimo dva primera: Tomislava Karamarka, ministra unutrašnjih poslova Hrvatske i Vuka Jeremića, ministra inostranih poslova Srbije; kukala im majka. Znate, to sa uključivanjem pameti nekako više važi za ministre nego za obične civile.


Karamarko je izjavio prošle nedelje da bi, ako ga neko nazove antifašistom, to shvatio kao uvredu. Upravo tada u Zagrebu je boravila kancelarka SR Nemačke, Angela Merkel, pa je ta njegova izjava, osim što je glupa, ispala i netaktična, nadasve nediplomatska, i nepristojna. Naime, u Nemačkoj se na antifašizam gleda s poštovanjem; to ima i u njihovom poretku i Ustavu (Verfašungu i Grundgesetzu); a pristalice fašizma drže u zatvoru. Možete se u nekoj bavarskoj pivnici uvrediti, ako vas neko nazove antifašistom, ali se ne preporučuje tužba za uvredu: loše će završiti. A tek ministar! Takav kao Karamarko? Kao prvo, na pamet mu ne bi palo da tako nešto lupi; kao drugo, leteo bi iz vlade i iz stranke istoga trenutka. To su ipak Nemci. Šta bi se desilo da je neki kancelar slao pozdrave Rudolfu Hesu i Albertu Šperu u Špandau, gde su sedeli na robiji?

Tomislav Karamarko, međutim, smatra da može sebi priuštiti tu blesavu detonaciju; uostalom, njegova premijerka Jadra Kosoruša svečano je pozdravila Gotovinu i Markača koji sede u Sheveningenu – pa šta? Još je tako i ponizila prisutnog predsednika republike Ivu Josipovića koji je pre toga rekao nešto drugo.

Nego, vratimo se temi. Nije jasno odakle poriv Karamarku da tako nešto odvali. Čisto sumnjam da se neko usudio da ga nazove antifašistom. A možda je neko hteo da ga pohvali; ili da ga uvredi? Mogu da zamislim ekstremne desničare kojima čak ni Karamarko nije dovoljno desno, pa ga vređaju tako. Ili se Karamarko šlihta onom delu glasačkog korpusa HDZ na čiju podršku će računati onoga dana kada – kako slute pametni ljudi u Hrvatskoj – krene u bitku za vođstvo u stranci? Decembarske izbore Kosoruša može lako da izgubi, pa će i u HDZ nastati premišljanje; nervoza je već vidljiva. Karamarko je inače jedno vreme bio savetnik za bezbednost kod predsednika Mesića, čija je postmoderna kadrovska politika poznata. Kažu da se školovao kod jezuita i bio aktivan u katoličkoj mladeži MI (Militia Immaculatae; Vojska bezgrešne device, nešto kao Dveri ovde. Teško, međutim, da je svoj antiantifašizam stekao kod isusovaca: Družba Isusova ima običaj da misli, ali šta jezuiti misle, to ne zna ni Sveti Otac koji inače sve zna (ne zna još samo koliko ima časnih sestara i odakle franjevcima novci). Doduše Crkva u Hrvata je specifična, pa bi se o tome trebalo raspitati na drugom mestu.

Pre će biti nešto drugo: Tomica zauzima položaje pred stranački metež koji bi mogao nastati u decembru. U skladu s tim, krenuo je da traži „masovne grobnice žrtava partizanskog terora“ i bacio se u jamarenje, ljube ga Vuk Drašković, Srećković i Homen. Preti da će dati uhapsiti Jožu Manolića i Jožu Boljkovca, malobrojne pretekle prvoborce, svaki ima po devedeset godina. Bilo kako bilo, jednom ministru u vladi takva izjava ne priliči, kao ni premijerki njeni pozdravi, ali to su njihova posla, eto ih tamo. Ne priliči ni Voji Koštunici da Mitu Ljotića naziva „moralnom vertikalom“, pa šta? Rugao se kotao loncu da je čađav…

Drugi primer upotrebe jezika pre uključivanja mozga (da li tek drugi?) jeste izjava Vuka Jeremića, ministra inostranih poslova Srbije, povodom posete Jadre Kosoruše Kosovu. „Kome je Jadranka Kosor prijatelj, neprijatelji mu ne trebaju“ , odvalio je Vučko Mali Jeremić. Komšinica Jadra otišla je na Kosovo da iskoristi carinski rat Beograda i Prištine i da stavi nogu u uvoznička vrata čim su se odškrinula, što je bio potez logičan i za očekivanje. Čekajte, polako: ko je Jadri odškrinuo vrata? Zašto se sada zgranjavate i ibretite (bosanski: iščuđavate; divite)? Jedan ministar inostranih poslova ne bi smeo sebi da dozvoli ovakav ispad. Mogu i on i Kramarko da svoja mišljenja iznose u kafani u u gostima kod prijatelja – dok su obični civili. Kao ministri, oni bi trebalo da misle o javnom interesu.

Nije u javnom interesu Srbije da na takav način komentariše tuđu spoljnu politiku; mogao je Vučko da „izrazi žaljenje“ itd, šta već diplomati rade, ali ne i da se zaleće u ovakve sudove. Uostalom, bolje bi mu bilo da vidi odakle Jadra u Prištini i zašto. Zar Hrvatska nije uredno priznala Kosovo? Zašto bi im neko branio, jednima i drugima, da se viđaju i sklapaju poslove – pa ko koga zajebe? Znaju i Hašim i Jadra šta rade i bez Vučka, tako da je ta njegova izjava ispala obični pasjaluk i pakost. To nije pametno, ali tako je to kad se pamet ne uključi pre stavljanja jezika u pogon. Isto važi i za Tomicu Karamarka: ne može on u svom svojstvu ministra da odvaljuje antiantifašističke izjave; ne može sve dok u hrvatskom Ustavu piše da je Republika Hrvatska slednica antifašističke Hrvatske po crti ZAVNOH-a.

U normalnim državama ta dvojica ne bi pretekli kao ministri: ne može niko da vodi svoju privatnu politiku mimo Ustava i opšte proevropske politike vlade (kao Karamarko), niti mimo konsenzusa unutar vladajuće koalicije i jasnih stavova predsednika republike (kao Jeremić). Prvo misliš, onda pričaš. Ali – ko će to da im kaže?

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari