Kad su mu skrenuli pažnju da je nikaragvanski diktator Somosa kurvin sin, američki predsednik F. D. Ruzvelt rekao je: „Jeste, ali on je naš kurvin sin.“ To je, uostalom, jedan od stubova američke spoljne politike: čuvali su na stotine svojih kurvinih sinova od tada i skoro svi su ipak loše završili.


Sada je, kako vidimo, red na Hašima Tačija i njegovu ekipu mahalskih prvoboraca iz OVK. Detonator cele priče su uporne sumnje da su se ti ljudi bavili – između ostalog – i trgovinom ljudskim organima vađenim iz zarobljenih civila. Tema je skandalozna i seksi, zgodna za površni tabloidni žurnalizam, pa je onda neizbežno i pomerena u pogrešnom pravcu i na pogrešan teren. To je teren samosažaljenja i srpske kosovske frustracije, plašim se. Da odmah bude jasno: sve i da se dokažu sve te crne slutnje; sve i da Tači i njegova banda budu pohapšeni i osuđeni – Kosovo se neće približiti Srbiji. Kosovska propaganda, naravno i očekivano, celu priču tumači u svom nacionalističkom ključu: eto, oni jadne žrtve, a sada ih još i optužuju za skandalozne zločine; itd. Nisu kosovski Albanci ništa drugačiji od ostale balkanske fukare: svi zajedno tvrde da su žrtve i da su – kao takvi – nesposobni da počine zločin; oni su se samo branili.

Hašim Tači sada se uzda u svoju potvrđenu poziciju njihovog kurvinog sina. Pušta uvređene zvuke, zgražava se i preti parnicama za klevetu, sve nadajući se američkoj podršci. Međutim, na kraju krajeva će – ako bude sreće – presuditi činjenično stanje: stvar je suviše gadna da bi se preko nje prešlo iz državnog razloga. Prisetimo se, dakle, razvoja događaja.

Karla del Ponte je u svojoj knjizi „Lov“ aprila 2008. prva javno pomenula sumnje i priče o vađenju i prodaji ljudskih organa tokom rata 1999. i kasnije. Locirala je mesto Burel u severnoj Albaniji; to je, ne zaboravimo, nesporni feud Saljija Beriše, saveznika i pomagača OVK. Odatle se pojavila čuvena „žuta kuća“ sa tragovima medicinskog potrošnog materijala, iz čega je malo brzopleto zaključeno da su organi vađeni tamo. Posle iscrpnih razgovora sa hirurzima koji su presadili na hiljade bubrega, ispalo je da to nije tako jednostavno: lokalitet je u planinskoj vukojebini, bez elementarnih kliničkih pogodnosti; najbliži aerodrom je kod Tirane. Jedan francuski oficir specijalnih snaga koji je u to vreme služio u severnoj Albaniji ispričao je da od tog Burela do aerodroma u Tirani ima dobrih deset sati vožnje u dobrom terenskom vozilu po izlokanim opasnim putevima; kad nema snega. Jedini helikopterski letovi bili su oni NATO snaga.

Trezveno i kriminalistički gledano, dakle, cela priča tražila je dopunske dokaze, ozbiljnu istragu i svedoke. Materijalnih dokaza nije bilo više od nađenih; za ozbiljnu istragu nije bilo volje, jer bi podrazumevala rad na dve teritorije, obe podjednako neprijateljski nastrojene; a svedoci sa Kosova i iz Albanije bili su s pravom preplašeni za svoje živote, iz iskustva. Pritom se pojavila i paralelna priča na istu temu, ona oko klinike Medikus iz Prištine, pa se to u javnosti pomešalo jedno s drugim, mada ne bi smelo. Naime, ti kasapi iz Medikusa vadili su bubrege sirotinji iz tranzicijskih fukarskih država, obećavajući neke pare, pa ih presađivali bogatima, a sirotinji nisu platili. Ta istraga teče svojim putem, ali nema krivično-pravne veze sa ovom temom, osim što je reč o zločinu skoro podjednako odvratnom.

Onda se ovih dana pojavio Dik Marti sa svojim nacrtom izveštaja. Za njega kažu da je iskusan švajcarski tužilac i solidan čovek. Marti je sistematizovao podatke na koje je Karla del Ponte ukazala, raspitao se još koliko je mogao i ponudio relativno solidne osnove za sumnju da je počinjeno teško krivično delo protiv čovečnosti i još nekoliko zločina. Jedan podatak iz tog nacrta izveštaja bitan je: Dik Marti u ovom kontekstu pominje i izvesnu „modernu kliniku u blizini aerodroma Tirana“. To, ako se dokaže, do sada poznatu priču čini verovatnijom: blizina aerodroma kritična je pri uzimanju i slanju organa za presađivanje.

Elemenata za ozbiljnu istragu sada ima više nego 2008. Pitanje je samo – ima li koga da tu istragu sprovede ljudski? Otpor kosovske vladajuće klase podrazumeva se: nije njima toliko do bubrega, koliko do ozbiljnijih poslova kakvi su heroin, šverc, reket i opšta kriminalizacija kosovskog društva. Albanske vlasti, pogotovo Salji Beriša, nikako ne bi volele da se taj slučaj rasvetli: suviše su zaradili na prodaji svog oružja OVK za skupe pare, na švercu i ostalom. Sada su i Evropa i Amerika u neprilici oko te priče.

A što se moralnog aspekta tiče, ko je u stanju da nekome izvadi bubreg, pa ga onda ubije ili mu ne isplati obećane pare – taj je u stanju i sve drugo. Ako industrija presađivanja organa krene onako kako se doktori plaše da hoće, biće svejedno čiji bubreg je u pitanju: bubreg nema nacionalnost.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari