Znam da sam kao roditelj u godinama odustala od „edukacije“ kako sopstvenog deteta, tako i Neše, Saše, Jakše , kada sam u udžbeniku iz matematike za prvi razred ratne godine devedeset i treće, pročitala zadatak za dete da podvuče „ sledbenika gornjeg prethodnika“.


Kafka kaže kako svaki zločin počinje jezičkim samosakaćenjem.

Teško se moglo razumeti zašto se „ringla“ naziva „grejnim telom“, ili koja je razlika između prizemnih i kupusastih biljaka, ili zašto je „drvo organ biljke“. Jednom mi je trebalo poprilično da se probijem kroz „jasikove oblice“, i kamen krečnjačkog porekla, pa sve to po horizontali i vertikali i hipotenuzi, i da, konačno, shvatim da se radi o „krečani“ koja se nekada viđala ne samo po montanjarskim krajevima i selima, već i uopšte svuda tada i tuda kada se zidalo i radilo, u mobi, recimo (ima li igde opisa te mobe, tog rituala u kome je sažeto lepo i korisno, prijateljsko i graditeljsko.)

Bilo je izvesne muke i sa opismenjavanjem, jer su stariji profesori, a i baš stari profesori, primećivali kako se u nastavnoj metodi odustajalo od sricanja, načina na koji je Vuk opismenjavao narod, već se prešlo na „čitanje pojmovno“, dakle reč po reč, tako da su deca teže hvatala rečenicu, celinu.

To o celini, u tom grmu leži zec , to jest u rasceljivanju, koje je nastupilo kao prava pošast, „segmentacija“ , tako da je uvek i svuda potrebna „evaluacija“. Ako bismo akribičnije pratili ove jezičke procese, kao Ivan Klajn, onda bismo mogli u potpunosti iz jezika identifikovati prirodu politike koju danas živimo, između mentaliteta i „majnd seta“, odnosno između arogancije i inferiornosti, ili između autorstva i poslušništva, što su, dakako, tekovine „procesa dugog trajanja, što bi rekli istoričari. Ovaj tekst o maturi, slomljenoj i propaloj, kao krajnjoj konsekvenci jednoga procesa samoizdaje nastalog tokom podele na patriote i izdajnike, a zapravo tokom procesa tranzicije vlasništva nad „svemu postojećem“, pa i ljudima, mogao bi biti naslovljen i sa „Sa kofera na brushalter“, ali nije duhovito baš zato što ništa nije ni tragično, ili barem, što bi deca nekad rekla: „za ozbiljno“.

Kuneš li se „onako“, ili „za ozbiljno“, u majku, ili u domovinu.

Tada , u generaciji koja je pošla u osmogodišnju školu u toku rata, a malu maturu polagala na prelomu dva veka , intervencije Nato pakta, i promena 5. oktobra, još uvek je postojala knjiga kao nagrada najboljim đacima, ona knjiga koja se uobičavala čuvati čitavog života. Izostanak te knjige, to jeste izostanak svečanosti i ponosa, podatak koji smo saznali ovih dana, još jedan je prilog pobede birokratije i partijnosti nad individualnošću, znanjem i kreativnošću.

U vreme kada je Osnovna škola „22. decembar“ prelazila u Osnovnu školu „Radomir Putnik“, još uvek je postojao restoran u kome su bili mleko i kifla, nakon toga pojavili su se kiosci sa picama i koka-kolom, a u fiskulturnoj dvorani počeli su se organizovati razni učitelji – što tenisa, što plesa, koji su udeljivali neku sitnu kintu školi, kao i kiosci, te su se deca počela deliti na one koji imaju i na one koji nemaju: „pare, pare, pare“, za kupovinu užine u kioscima. Isto tako, bilo je roditelja koji su bili u mogućnosti da okreče (većma ljubičastim bojama) pojedina odeljenja, dok u drugima nije bilo „donatora“. Vredelo je ići na roditeljske sastanke, iako je jednom razredni, odlični Vlada, rekao kako je bilo roditelja koji su se žalili što nastavnici nisu predavali baš onako kako u mudrim udžbenicima piše, već su nastojali da približe, ili prepričaju, ili interpretiraju gradivo ne bi li ono bilo primamljivije i jasnije. Nastavnica srpskog jezika, Vesna, dobrovoljno je pripremila nespremne za malu maturu, i nikada joj se nismo „odužili“.

U vreme studentskih demonstracija i 96/ 97 policija i „parapolicija“ tukla je po fakultetima, sećate se kada je na Arhitektonskom fakultetu nestala struja tako da su studenti mogli biti prebijani u mraku (što je bilo prilično nezamislivo 1968, preći preko kapije Kapetan Mišinog zdanja), ali nije još uvek bilo policije kao posrednika u polaganju male mature na kraju osmogodišnjeg školovanja.

Ko su onda prosvetari, i kakav je odnos prema nastavnicima i upravama škola, ukoliko je policija nadležna za obrazovanje, baš kao što je i pitanje kakvoće odnosa, poverenja i nepoverenja, uvažavanja i poniženja svih u zdravstvu, ukoliko se ministar zdravlja operiše u inostranstvu. Sigurno se sećate velike svetske pobede mladog matematičara Teodora fon Burga, koji se zaista mogao zvati i Radojica Mirović, kako je to „zahtevao“ jedan od komentatora ovih kolumni u „Danasu“, kao i drugih pobednika iz Matematičke gimnazije, čiji direktor Srđan Ognjanović govori u subotnjem broju „Blica“:“Afera sa malom maturom je težak udarac i najveći skandal u Srbiji uopšte, ne samo u prosveti. Po posledicama koje je ostavila ova afera nadmašila je sve druge, od spornih privatizacija do nameštenih tendera. Ona nas je bacila u moralni sunovrat u kojem su roditelji davali novac deci kako bi na ulici pokušali da kupe znanje“. Deset hiljada mesta ima u školama, a ovamo neka nesrećna deca polažu maturu u nekakvim fiskulturnim dvoranama, halama, dobro im nisu upaljene lampe u oči, krive su službenice što trpaju testove u brushalter, „đačka mafija“, „roditelji iza ćoska“, šta je sve to. Kao da su beznadežno krivi svi oni građani koji su u doba sankcija menjali deset maraka na ulici.

„Što se tiče naših đaka, prezadovoljan sam njihovim načinom razmišljanja, motivima sa kojima izlaze iz škole. Generalno mislim da nismo ni svesni kakve mlade ljude imamo. Kada bi to bilo moguće, dao bih maturantima ključeve od škole i oni bi je bolje vodili. Isto bi moglo da se primeni i na druge sfere. Mladi koji su obrazovani i pametni treba da vode državu.“, govori Srđan Ognjanović, direktor škole sa najviše medalja. Pa što nije on ministar prosvete, zašto nije, molim gospodina da mi oprosti što ga „prozivam“.

I petljam sa tako golemom neodgovornošću koju je mogao stvoriti samo rat kakav smo vodili, i samo tranzicija kakva je kod nas bila, i samo antropološki pesimizam, i nerazlikovanje nemoralnosti od imoralizma, to je nama naša borba za demokratiju dala, tako se izvršava „podela plena“. Plen su deca, a njihov lov zamena za rat.

Obrazovanje, od obraza, časti i znanja. Bežimo od te reči u edukaciju kao da nas Erinije gone. Verovatno je vezana za neke mrske periode u našoj istoriji koji nisu imali oznaku „brend“, ili „trend“. Iliti u samu prvobitnu evropsku paradigmu obrazovanja u metafori bildungsroman: izgradnja ličnosti, subjekta, političkog i moralnog. Te je sve malo postalo i „mega“, i „turbo“, kako bi to bilo drukčije u jednom markiranom, žigosanom, zapravo provincijalizovanom svetu, u kojem se dalje udaraju žigovi i brendiraju zombiji, poslušni do besomučnosti, te se zato „segmentira“ i „targetira“ , kako bi se što manje mislilo i domislilo, te , nekim slučajem, doveo u pitanje školski sistem kome su nadležni nekakvi kelneri ili bodigardovi u crvenim sakoima, onda kada nisu u uniformama.

Verovatno bi se ovo „događanje“ sa malom maturom teško moglo predstaviti, ili opisati bilo kojem prosvetnom radniku, ili radniku od nekada, ništa ne bi razumeli, baš kao što i ovi danas koji po prosveti činodejstvuju nikako ne stavljaju do znanja da bilo šta razumeju. Posebice, da su znanje, obrazovanje i odgovornost u nekakvoj vezi, to jeste da to nisu tri segmenta za tri ministarstva, sa tri ministra, i tri sekretara i tri…

Sve je to tako besramno , i šta je Njemu Hekuba, a šta on Hekubi. I svejedno je, jer ništa od ministra prosvete ne zavisi, i on nije kriv, i on je radio sve u skladu sa zakonom, i na njega se čitava halabuka, medijska, ne odnosi, i dosta je smenjivanja preko medija, i ja ne tražim smenu preko medija, i on nije za to nadležan, i oni su samo izvršavali naređenja, i to nije u mom delokrugu, i baš me briga što je čovek pored mene mrtav, to je u nadležnosti policije i hitne pomoći, i sve se to ne da ni slušati, ni gledati … Predajte ključeve deci, „zidajte škole, deca vas mole“, ima li tog pisca u udžbenicima…

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari