Srpski i hrvatski jezik su varijante jednog lingvističkog sistema. One su na fonološkom i sintaksičkom nivou gotovo identične, morfološki se poklapaju 98 odsto, dok leksičke razlike ne prelaze deset odsto. Ove podatke iznela je studija na osnovu eksperimenta na njujorškom univerzitetu (Stony Brook University), u kome se od govornika hrvatske varijante bosansko-hrvatsko-srpskog jezika (BCS) zahtevalo da prevedu tekstove sa srpskog na hrvatski.


Kada imamo u vidu samo strukturu jezika, činjenica je da se radi o jednom jezičkom sistemu sa nekoliko varijanti. U sociolingvističkoj perspektivi, međutim, koja uzima u obzir i druge, nelingvističke faktore, društvene, kulturne, političke – srpski, hrvatski, bosanski i crnogorski se mogu posmatrati kao posebni, ali veoma bliski, standardni jezici.

Nesporno je pravo svake zajednice da jezik kojim se služi nazove kakvim god imenom želi, i da ga normira prema svojim potrebama, što nam zapadnobalkanska lingvistička slika jasno stavlja do znanja. Nazivi srpski, hrvatski, bosanski, crnogorski važni su identitetski simboli svake od ovih nacija. Ipak, nikakvi simboli, nikakve želje političara ili lingvista nacionalističkih uverenja ne mogu da umanje stepen međusobne razumljivosti govornika i govornica jezika sa istom dijalekatskom osnovom. Međusobna razumljivost je gotovo potpuna, a u nauci se jednim policentričnim jezikom smatra onaj u kome se idiomi poklapaju više od 50 odsto. Političko-simbolička funkcija jezika na našim prostorima nadvladala je komunikativnu, što je dosad za posledicu imalo niz apsurdnih i komičnih situacija. Setimo se, na primer, hrvatskog prevoda Dragojevićevog filma „Lepa sela lepo gore“, čemu se hrvatska publika slatko smejala. Predmet pošalica su i tri identične rečenice, jedna na ćirilici, druge dve na latinici, na paklicama cigareta na bosanskohercegovačkom tržištu – „Pušenje je štetno po zdravlje“. Kad hrvatski prevodilac odbija da prevede tekst sa srpskog na engleski tvrdeći da taj jezik ne razume, kao što ni Vojislav Šešelj ne shvata optužnicu jer je na hrvatskom, postaje jasnije koliko se nacionalizam protivi realnosti.

Čak i vodeći hrvatski lingvisti, koji svesno kreiraju jezičku politiku tako da se što više razlikuje od ostalih, priznaju da se Hrvati i Srbi dobro razumeju i da nije potrebno prevođenje. Možda se neko ponadao da prevazilazimo fazu „nerazumevanja“ i da se okrećemo civilizovanom dijalogu, u kome je velika prednost to što akteri govore identični jezik. Takve iluzije nam ruši slika sa regionalnog foruma koji je nedavno organizovala Evropska banka za obnovu i razvoj, kome su prisustvovali visoki zvaničnici zemalja Zapadnog Balkana, a među njima i Ivica Dačić, koji je imao slušalice za prevođenje dok je hrvatski premijer držao govor.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari