U Berliner Zeitungu čitam rešenja kviza na temu koliko dobro poznaješ grad. Imena berlinskih reka (zvuče kao da spavam u tuđem krevetu) između ostalog su Spree, Havel, Wuhle, Panke. Rudi Dučke se 11. aprila 1968. vozio biciklom, kada ga je ustrelio Jozef Ervin Bahman. U Berlinu se godišnje venča 12.569 i razvede 10.245 parova. Grad ima 62 milijarde evra duga. Svakog dana 3,339.436 prijavljenih stanovnika Berlina pojede 25 tona kebaba, što zapravo nije mnogo u poređenju sa 55 tona izmeta koji iz dana u dan ostavljaju za sobom berlinski psi. JWT znači janz weit draußen, na kraju sveta.

 I, za kraj, omiljena berlinska izreka: lebe glücklich, lebe froh, wie der Mops im Paletot, živi srećno, živi veselo, kao mops koji spava u krilu. Kviz ne pominje ono najvažnije. Da je Berlin grad pekara. Ulicama, u kojima se, nekim slučajem, još uvek nije pojavila koja, trebalo bi privremeno oduzeti pravo na sopstveno ime, pridružiti ih onima gde se iza svakih drugih vrata kovitla topli miris brašna i putera, i gde krckavi polumeseci u izlogu obznanjuju neko halapljivo proročanstvo. Debela Berta me u svojoj strogoj uniformi prodavačice pogleda sa blagim prezirom. Moj slovenačko-kakanski naglasak joj očigledno deluje kao nemački nepečene sredine u zagoreloj kori hleba. Grimasa na njenom licu mi daje do znanja da je neprihvatljivo nazivati zemičku rečju Semmel, kada je ovde Schrippe, krofnu Krapfen, kada je ovde Pfannkuchen. Luter je prodro u berlinske krofne da ne bi više krvarile marmeladu kao što to pristoji katoličkim karnevalskim momcima. U Berlinu su punjene čokoladom, slatkom pavlakom, marcipanom i prelivene debelim slojem istopljenog šećera. Berlinac godišnje pojede 80 kilograma takvih, kaže još kviz, međutim, ni taj podatak me ne spasava od Bertinog pogleda koji odmerava i vrednuje. Kada izađem iz pekare opet sam u svom jeziku, gde senka slova P izgubi trbuščić i od pekarne napravi lekarnu. I na Olivaer Platzu za uglom svake pekare vreba barem jedna apoteka. Tablete i praškovi, kreme i tinkture jesu nesvesno kiflica i hlepčića, torti i pita. Kao da je gradu koji se prejeo na svakom ćošku potreban klistir. A dok se slika polica u pekarama neprestano puni i prazni, apoteke uspevaju da spolja očuvaju uvek neizmenjen izgled sa svojim plakatima na kojima su nasmejani pacijenti, reklamnim kutijama sa tabletama aspirina i testovima za trudnoću, izloženim iza velikog stakla. Apoteke su van vremena, kao i njihovo obećanje ozdravljenja. One su ukočene prodavnice večnosti, dok pekare predočavaju neprestano isticanje vremena kroz nepreglednu peristaltiku ovog grada. Crvene trake koje ograđuju gradilišta, drndanje pneumatskih čekića, jarčevi u asfaltu i cevi složene na februarskoj kiši svedoče o brizi koju ovaj grad posvećuje besprekornom funkcionisanju svoje probave. Berlin se njiše između hroničnog zatvora i nedostatka hrane. Iako se čini skoro neverovatno, ne mogu ga zadovoljiti ni stasite Bertine ruke dok polako završavaju svoj svakodnevni posao, metlicom čiste mrvice i semenke u vitrini, koje su, poput šačice slika iz još nepoznatog grada, rasutih između dana i noći, popadale iz prodatih, verovatno već pokusanih hlepčića.

Iz knjige Aleša Štegera Berlin, Izdavač: Arhipelag, prevod sa slovenačkog: Ana Ristović.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari