Pobjeda Kolinde Grabar Kitarović je političko-psihologijski veoma važna, ali je u realnosti ograničena u značenju, jer je izborena s malom razlikom, a sama predsjednička funkcija ne nosi sa sobom realnu moć. Pokazalo se je da je Hrvatska gotovo točno napola podijeljena, a to se zasigurno neće promijeniti ni do parlamentarnih izbora koji dolaze ove godine. Ova je pobjeda dobar znak za HDZ, ali i znak da još uvijek nemaju dovoljnu podršku za pobjedu na narednim izborima. Za sada su izgubili podršku manjina zbog ponašanja spram ćirilice u Vukovaru i ostali bez samostalnih stranaka centra – s kojima bi eventualno mogli koalirati, ocenjuje za Danas Žarko Puhovski, profesor političke filozofije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.
Da li je njena pobeda uzrokovana nezadovoljstvom građana zbog rada vlade koju prati predznak socijaldemokratska, kao što se najčešće može čuti od tumača izbornih rezultata?
– Uzrok je u tomu što je sadašnji predsjednik pristao na organizacijsko i simboličko vezivanje uz SDP i omraženu (a nesposobnu) vladu, a kampanju je vodio kao „predsjednik svih“. S druge strane HDZ se je pokazao bolje organiziranim. Josipović je izgubio „svoje“ birače (gotovo 300.000 u odnosu na 2010), a HDZ je svoje mobilizirao. Konačno, HDZ je imao dvije kampanje – službenu, koja je krizu učinila svojim predmetom, i neslužbenu, koja se bavila „čišćenjem Jugoslavena iz Hrvatske“ (kada je već ostalo tako malo Srpkinja i Srba).
Postoji li paralela u okolnostima koje su obeležile izborni rezultat u Srbiji kada je DS Boris Tadića izgubila? U Srbiji su tada kao glavni „krivci“ za pobedu nacionalističko-desničarskog kandidata označeni takozvani beli listići.
– I ovdje je nevažećih listića bilo više nego ikada, dvostruko više od razlike kojom je izvojevana pobjeda. No, za razliku od Srbije to nisu bili samo prosvjedovni iskazi lijevo liberalnih nezadovoljnika među inteligencijom, nego i ostaci „alternativnoga pokreta“ zvanoga „Živi zid“, koji okuplja uglavnom marginalizirane mlade ljude i nastoji sabotirati brojne deložacije dužnika.
Da li je, u tom smislu, Kolinda Grabar Kitarović isto što i Tomislav Nikolić u Srbiji? Odnosno, da li se u aktuelnom trenutku može povući znak jednakosti između HDZ i SNS, kada je reč o političkoj orijentaciji i načinu vođenja politike?
– Ne, Kolinda Grabar Kitarović je uljuđeno lice HDZ-a; prije bi odgovarala onome što Vučić nastoji postići „radeći na sebi“. Karamarko bi, ako uopće, odgovarao Nikoliću kao simbol stare tvrdoće stranke. HDZ ima „sreću“ što nije na vlasti, pa je zapravo nejasno kakvu bi politiku vodio, ali svjetonazorski paralela je moguća, s time da HDZ jasnije, dapače: paranoično, insistira na prokazivanju „starih, udbaško-komunističkih struktura“. Uz to, u Hrvatskoj nema stranke slične socijalistima u Srbiji, pa je HDZ više-manje sam na desnici.
Kakva je razlika između srpske i hrvatske desnice, s jedne strane, i desničarskih partija u EU?
– Hrvatska je desnica još uvijek bliža onoj u Srbiji no radikalnim desničarima u EU, ponajprije stoga što joj imigracija još nije postala nosivom temom. Za razliku od zapadnoevropskih desničara, lokalni su pokreti jasnije vezani uz Drugi svjetski rat. Vezuje ih međusobno antisemitizam, antiliberalizam i antiintelektualizam, kao povijesni revizionizam, no ključni je problem suvremene evropske desnice strukturne naravi; kao radikalni nacionalisti svi su međusobno nužno u sukobu, a interesi ih povezuju…
Ima li u Hrvatskoj desnice poput one srpske – oličene u Šešelju, DSS, Dverima…?
– Hrvatski radikalni desničari i dalje su zabravljeni u nastojanje da poprave slike blagopočivajuće NDH, i zaborave njezine zločine i poraz, te u permanentno insistiranje na neprolaznom značenju „povijesne pobjede nad Srbijom“. Srpska desnica živi u iskustvu nedavnoga poraza i nijekanja recentnih zločina. U Hrvatskoj se toliki čude zbog toga što pozdrav „Za dom spremni“ još uvijek „neke sablažnjava“, jer odbijaju pojmiti koliki je trag ostavio ustaški koljački režim. U Srbiji pak smatraju da „u Hrvatskoj pretjeruju sa Šešeljem“, jer ne vide da se to zbivalo u vrijeme obljetnice zbivanja Vukovaru, kada se odista klalo na veliko, pa se sve doživljava doista kao deža vu.
SDP bez ideologije
Kakva je razlika između između hrvatske i srpske levice, imaju li one predznak nacionalističke u nekom smislu, jedne strane, i u kakvom odnosu stoje naspram levice u EU?
– U užem smislu riječi, hrvatska ljevica i ne postoji, osim nešto kvaziintelektualnih šminkera, predsjednik SDP, primjerice, sebe opisuje kao „liberala i kalvinista“. Mislim da SDP nije nacionalistički nastrojen, a bojim se da nisu nikako nastrojeni. Koliko znam, ni u Srbiji nije puno bolje.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.
