Položaj Srba u Hrvatskoj u posljednje tri godine se pogoršava. I to zato što je u Hrvatskoj iznova obnovljena netolerancija i nacionalistička atmosfera. Antimanjinska, posebno antisrpska kampanja je veoma snažna. Posebno je snažna bila ona antićirilična sa posljedicama koje još traju. Takva atmosfera i takva kampanja proizvodi strahove i bijeg od identiteta, kaže u razgovoru za Danas Milorad Pupovac, predsednik Srpskog narodnog vijeća iz Hrvatske, ocenjujući aktuelni položaj Srba u toj državi uoči dvadesetogodišnjice operacije „Oluja“.
Naš sagovornik konstatuje da ujedno takva kampanja blokira Vladu u tome da prema Srbima ispunjava zakonske obaveze i obaveze iz pristupnog ugovora sa EU. „Ne bi nipošto bilo dobro ukoliko bi ovo potrajalo i kad se EU i svijet ne bi zainteresirao za ovakvo stanje“, ističe Pupovac.
Podržavate li inicijativu Miodraga Linte, predsednika Koalicije udruženja izbeglica, da Evropski parlament usvoji rezoluciju o „Oluji“, kojom bi se osudilo etničko čišćenje Srba iz Hrvatske?
– Nažalost, malo je vjerovatno da će inicijativa gospodina Linte izazvati neku pažnju kod onih kojima je upućena, i to iz dva razloga. Prvo da bi inicijative te vrste bile prihvaćene trebale bi doći od ljudi koji su imenom i djelom poznati i priznati od onih kojima se upućuje i koji bi je trebali pretvoriti u unutarparlamentarnu inicijativu. Drugo, da bi inicijativa poput ove bila uopće razmatrana, oni kojima je upućena trebali bi nešto znati o tome što je Oluja i koje su njezine posljedice. Bojim se da i u jednom i u drugom slučaju nedostaju potrebna znanja onih kojima se inicijativa upućuje. Većina europarlamentaraca, nažalost, nema saznanja o tome što je Oluja i koje su njezine posljedice. Mnogi znaju za Srebrenicu i njezine posljedice, ali ne i za Oluju i njezine posljedice. Većina nema nikakvu svijest o međupovezanosti ova dvije žrtve koje su po svoj prilici prinešene na oltar istog mirovnog paketa za završetak rata na hrvatsko-srpskom govornom prostoru. Zato bi najprije trebalo raditi na tome da se to učini poznatim, a to već ne može biti stvar jednog pisma koliko god i ono bilo neophodno.
Kako komentarišete izjave zvaničnog Zagreba o održavanju parade povodom dvadesetogodišnjice „Oluje“ i reagovanja srpskih zvaničnika na takve najave?
– Sve što se događa bilo je očekivano i teško da je drukčije moglo biti. Kako vrijeme odmiče, Oluja bi mogla sve više postajati ozbiljno krizno mjesto u hrvatsko-srpskim odnosima. Nakon oslobađajućih presuda generalu Gotovini i Markaču, u Hrvatskoj nestaje i ono malo osjećaja odgovornosti za protjerivanje, ubijanje, uništavanje te ometanje povratka velikog dijela jedne etničke grupe. Pozivom stranim vojskama na paradu povodom 20. godišnjice Oluje, što su neki mediji to najavljivali kao gotovu stvar, kao da se htjelo osigurati posljednje izbjeljivanje – Persil Schein, kaže Tomislav Jakić, krvave krajinske haljine, da upotrijebim izraz Slobodana Šnajdera ili barem pojačati uvjeravanje kako je riječ o pobjedi i ni o čemu drugome. Na to drugo, protjeranih preko 200.000 ljudi samo u jednom danu, pobijenih civila, mahom starijih i nemoćnih, oko 2.000 i na hiljade popaljenih kuća, sad je počela upozoravati i Srbija. I to nakon 20 godina ili nikakvog ili veoma mlakog odnosa prema tom stradanju Srba iz Hrvatske. Stavimo li na stranu unutrašnjopolitičke razloge za ovakvo pozicioniranje vlada u Zagrebu i Beogradu prema jednom te istom događaju, svejedno ostaje jasno da te pozicije nose u sebi potencijal za dugotrajniji rat s pomoću u ratu pobijenih i protjeranih. Istina, te pozicije nose i potencijal za suočavanje sa činjenicama, ali ne znam tko je spreman progovoriti o njima. Mi Srbi u Hrvatskoj jesmo, ali znamo da to neće biti dovoljno.
U kolikoj meri je, prema Vašem mišljenju, napad na premijera Srbije u Potočarima uticao na situaciju u regionu i kakav je vaš stav o ponašanju Sarajeva nakon tog čina?
– Bio sam tamo. Osjetio potrešenost strahotom i razmjetima zločina. Slušao licemjernost pojedinih govornika. Čuo skandiranje nemalog broja ljudi koje me je šokiralo. Vidio dramatičnost napada Vučića. I na kraju saslušao snažnu i razumnu molitvenu poruku reis-ul-uleme Kavazovića. Bojao sam se kakva će biti reakcija premijera Vučića. Bila je onakva kakva je potrebna Srbiji i Srbima, kakva je potrebna odnosima između Srba i Bošnjaka i kakva je potrebna regiji. On od svega što se tamo moglo čuti, kao da je čuo mudre riječi reis Kavazovića i hrabre riječi slovenskog predsjednika Pahora. Svojim primanjem na sebe više nego što je trebao i nego što je smio, te svojim nuđenjem drugima, prije svega Sarajevu i dijelu svijeta, više nego što su očekivali, premijer Vučić je i sebi i drugima stvorio obavezu koju bi trebalo obogaćivati. Ukoliko se to napravi, posebno ukoliko se odnosi između Beograda i Sarajeva, Srba i Bošnjaka budu gradili iz te obaveze, onda će se i smoći snage za istinsko kako suočavanje sa zločinima tako i sa posljedicama njihova nepriznavanja i njihove zloupotrebe. Vjerujem da je premijer Vučić osjetio koliko je još mnogo potrebno da se dođe do pravog mira među narodima u Bosni i Hercegovini i cijeloj regiji, te koliko on može napraviti za izmirenje Srba i Bošnjaka.
„Odnosi u blokadi“
* Kako ocenjujete aktuelne odnose Srbije i Hrvatske?
– Odnosi su više-manje u blokadi. Nema ozbiljnije suradnje ni oko otvorenih pitanja, kao što je povratak izbjeglica, nestala lica, suđenja za ratne zločine, kulturno blago i granica, ni oko bilateralnih odnosa općenito. Nema ni suradnje Srbije i Hrvatske u regionalnim pitanjima od zajedničkog interesa i od interesa za druge zemlje regije. Ponovo dolaze do izražaja razlike u njihovim geopolitičkim ulogama. Hrvatska sve više pokazuje znakove da je spremna u odnosu prema Srbiji koristiti prednosti toga što je članica Unije. Moglo bi se reći da dok se odnosi između Srba i Albanaca poboljšavaju, dotle se odnosi između Srba i Hrvata pogoršavaju.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.
