U tekućem pravljenju bilansa američkih spoljnopolitičkih (ne)uspeha u odlazećoj 2011, nedavna operacija uklanjanja sa scene Muamera el Gadafija i „tekuće demokratizacije“ Libije – pored majske likvidacije Osame bin Ladena -evidentirana je u Beloj kući kao i te kako značajan Obamin poen u tekućem pozicioniranju pred nastupajuću predizbornu kampanju.

U tom kontekstu, u pojedinim javnim istupanjima (debata u kongresnom Komitetu za spoljnu politiku) i pojedinim ekspertskim analizama (Brukingsov institut, nacionalna PBS televizija) pomenut je, tu i tamo, i naš deo Zapadnog Balkana. Na svu sreću, bez nekog neposrednog povoda, već prevashodno kao svojevrsno upozorenje i potvrda ispravnosti i efikasnosti strateškog zaokreta koji je sadašnja administracija napravila „izbegavajući u Libiji“ greške Klintonove ekipe iz 90-ih godina u razrešavanju tadašnjih kriza u Bosni i na Kosovu.

Konkretno: Baraku Obami (i njegovim glavnim saradnicima na tom poslu, potpredsedniku Džozefu Bajdenu i šefici Stejt departmenta Hilari Klinton), odaje se sad priznanje da je tokom letošnje intervencije u severnoj Africi efikasno demonstrirana lekcija naučena tokom „sporog, okasnelog i neefikasnog obračuna sa Miloševićem i njegovim snagama u početnoj i završnoj fazi ratovanja u bivšoj Jugoslaviji“.

U tom kontekstu, posebno se ukazuje na efikasnost i, uopšte, značaj novouspostavljene Obamine doktrine po kojoj su neeksponirane SAD „predvodile iz pozadine“ intervenciju savezničkog NATO vazduhoplovstva u Libiji, poduprte pratećom rezolucijom Saveta bezbednosti i konkretnom podrškom najvećeg dela država iz sastava Arapske lige. A, sve to uz nadovezujući zaključak da je to varijanta koju bi trebalo pretvoriti u standardni recept i za ostale eventualne buduće intervencije, bilo gde u svetu.

Javno elaboriranje te koncepcije obavljeno je ovih dana u istupanju državnog podsekretara Filipa Gordona pred kongresmenima na Kapitol Hilu. „Dok je NATO-u trebalo svojevremeno tri godine da se usaglasi oko intervencije u Bosni i Hercegovini i godinu dana da dejstvuje na Kosovu, Alijansa se sad za samo deset dana angažovala u Libiji posle mandata dobijenog od Saveta bezbednosti. Jasno je da naš uspeh u Libiji ne može da ukloni ožiljke sa Balkana, ali nam pokazuje koliko lekcije iz tih ranijih tragedija pomažu u oblikovanju sadašnje američke politike“, rekao je on tom prilikom.

Filip Gordon koji predvodi sektor za evropske u evro-azijske poslove u Obaminoj administraciji i u tom svojstvu reprizirao je i sad u Kongresu ovdašnju i dalje aktuelnu mantru da se „još uvek ne može govoriti o kompletno slobodnoj, demokratskoj i mirnoj Evropi, dok se ne privede kraju tekući nezavršeni posao u regionu Zapadnog Balkana“. U tom kontekstu, on je, kao pozitivne primere, izdvojio Hrvatsku („regionalni predvodnik u evropskom i evroatlantskim integracijama“), slično je komplimentirao i Crnu Goru (posebno pominjući „značajno angažovanje u mirovnim operacijama NATO“), a i za Makedoniju je ostavio nešto od tih zapadnobalkanskih pluseva, uz naglašavanje zainteresovanosti SAD da se dugogodišnji spor oko međunarodno priznatog naziva te države što pre reši na relaciji između Skoplja i Atine.

S druge strane, Bosna i Hercegovina dobila je najviše mesta u ovom referisanju, uz ocenu da je tokom proteklih postdejtonskih godina „konstruktivno doprinela međunarodnom miru i stabilnosti“. Utisak je da je neposredni povod za tu pohvalu bio je upravo završeni dvogodišnji mandat BiH u Savetu bezbednosti, tokom kojeg je – prema oceni izrečenoj u Kongresu – iz Sarajeva „pružana konzistentna podrška prioritetima SAD, uključujući važne rezolucije o Libiji i Siriji, uz značajan doprinos međunarodnim mirovnim misijama NATO u svetu, pored ostalog i angažovanjem svoje multietničke pešadijske jedinice u Avganistanu“.

U nastavku, međutim, Gordon je bio veoma kritičan zbog produženog „odsustva funkcionalnih institucija u BiH“, naglašavajući da SAD ostaju snažno privržene osnovnom dejtonskom okviru – jedna država, dva vibrantna entiteta, tri konstitutivna naroda. Izražavajuæi zabrinutost zbog „kontinuiranih izazova“ tim postulatima, on je na tu temu bio i veoma konkretan: „Pojedinci iz Banjaluke omalovažavaju autoritet Visokog predstavnika i pokušavaju da onemoguće upravo one reforme koje su donele BiH njenu evropsku perspektivu. Mi podržavamo robustne entitete i decentralizovane vladajuće strukture uspostavljene u Dejtonu, na osnovu kojih Republika Srpska jeste i mora da ostane konstitutivni deo Bosne i Hercegovine. Takva konstrukcija bila je kamen temeljac mira u proteklih 16 godina… Stojimo iza visokog predstavnika Sorensena i njegovih odluka i ostajemo spremni da preduzmemo mere protiv pojedinaca i organizacija koje prete da umanje državnu stabilnost, suverenitet ili teritorijalni integritet BiH“.

Što se tiče Srbije, SAD su (kroz Gordonov izveštaj) pozdravile napredak nadležnih u Beogradu oko „internih reformi potrebnih za priključenje EU“, u saradnji sa Hagom kao i u „nastojanju da se obnove odnosi sa pojedinim susedima“ Ova poslednja stavka izdvojena je tu i kao najvažnija: eksplicitno je ponovljen poznati ovdašnji zahtev (uz podsećanje da je to pozicija i evropskih saveznika) da Srbija „mora da se suoči sa realnošću nezavisnog, multietničkog Kosova na svojoj granici“. Na to je odmah nadovezana osuda Beograda zbog „finansiranja i održavanja bezbednosnih i ostalih struktura“ na severu Kosova – uz konstataciju da je sve to, uključujući nedavni embargo na prolaz i izvoz kosovskih roba u Srbiju, „u suprotnosti sa Rezolucijom Saveta bezbednosti 1244“.

U pledoajeu kongresmenima, pomoćnik državnog sekretara posebno je ukazao na značaj pozicije Vašingtona oko onoga što, kako je naglasio, za SAD predstavlja „ključno pitanje na Kosovu“. Konkretno, na tu temu rekao je sledeće: „Nema načina da granice u tom regionu budu prepravljane po etničkoj liniji. Podela i razmena teritorija, kao takve, predstavljaju neprihvatljivo rešenje. Ako bi se pokrenuo neki takav proces, ne bi bilo načina da se to zadrži na samo jednoj graničnoj liniji, niti da se mirno završi. Svaka retorika kojom se poziva na podelu Kosova i dovodi u pitanje sposobnost ljudi različitih nacionalnosti da žive zajedno, šteti regionalnom izmirenju i u suprotnosti je sa nastojanjima međunarodne zajednice da se ovaj region odmakne od brutalnih konflikata iz 90-ih godina“.

Gordon je, inače, u tom kontekstu odao priznanje Prištini na „značajnom napretku“ u protekle tri godine u jačanju političkih institucija i ispunjavanju mnogih od svojih međunarodnih obaveza. „Potrebno je da Kosovo nastavi izgradnju kohezione države i jačanje njenih multietničkih, demokratskih institucija“, rekao je on tim povodom, izdvajajući za kraj, kao posebno značajnu, „spremnost EU da uskoro otpočne sa Kosovom dijalog o viznoj liberalizaciji, kao značajnom konkretnom koraku u daljem otvaranju kosovske evroatlantske perspektive“.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari