Ima neki TV kanal, čini mi se 24 sata kuhinje. Natrčah na to neki dan, baš dok jedan mladac, jeste Portugalac, ali svejedno, priprema škampe na buzaru.

Trznuh, pogledah malo, pa rekoh ti ćeš mi pokazati, naučiti me kako se to sprema. Ja sam učio od najboljeg. Od Roberta Štucina, Landinog starog. I naučio i još malo nešto sebe dodao. Doduše, nisu bili škampi već riječni rakovi iz Lištice, ali ravni škampima kapitalcima. Ne odustadoh, dok ne pregrijah ovo malo u glavi, prebirati kad je to bilo, ’79. ili ’80. Kao da je bitno. A nije ni najmanje, bilo je tu negdje, eto prije koliko, jedna od fešti s rakovima na buzaru. I to crvenu. I pri tom, po običaju, neplanirana. Krenuh te neke godine, a ljetnjeg dana, upek’o čelopek od četer’es, možda i više digriseva, pokupiti mlađe mi dijete iz vrtića. Kaže teta u vrtiću on je davno otišao. S kim. Kaže sa Štuglom i Fašom, rekli su da vam prenesem da su otišli u berbu, a da vi pripremite sve što treba. A u …, najeb’o sam, oprostite molim vas, baš sam ga najeb’o, ali neka. Zapraših od Tržnice do Tepe, usput u nekoliko dućana, a po repromaterijal. Nisam mogao fulati u koju su berbu mogli otići Štugla i Faša. Još sa dobrovoljno kidnapovanim djetetom mi. Stigao sam kući baš na vrijeme. Sebet mene, sve je bilo spremno, čekalo se samo kad će banuti berači. A berači tačni ko, jebo majku ko je to smislio, „lijepa smrt“. U šest sati ulaze, rumeni ko rumene jabuke, sačuvane samo noge malo ispod koljena, taman koliko ih je Lištica mogla sakriti i napraviti im bijele potkoljenice. Djetetu odmah navalih namaz jogurtom, a njima dvojici rekoh da se jebu izroštiljani i kliještima sređenih ruku, da brišu i da se sa ostalom „svojtom“ nacrtaju oko osmice, pa ko šta zakači od pune dvije velike kese rakova. Do osmice sve je bilo spremno, žesta po izboru, vino kakvo paše, a koje ko voli, pršuta iz Knina od Matijaša, Livanjskog sira, malo Torotana iz mijeha, peksimeta taman uz to, ko biva da neko ne ostane gladan. A rakovi, boli glava. Unio sam svo umijeće i uživanje u spremanje. Bio sam ubijeđen da će nas petnaestak, nekoliko opravdano odsutnih će moći telefonski, smazati sve, da neće ni „bordure“ na tanjurima ostati nepolizane. Oko deset sahata, shvatili smo da smo zagrcali, da niko ne može disati da valja, a da je ostalo još i Hasi i Husi. Rekoh hajde, telefon u ruke i zovite znane i neznane. Necu bacati, a ne može ni za sutra. Nahvatali smo jedno šest usta. Prvo smo dovukli Amiru, sprat ispod i, jedva, Ramzu nekoliko zgrada dalje. A onda još četvero pristalica. Nekako smo se razmjestili na s balkonom četrnaest kvadrata, ali se sve smazalo. I popilo. I ostalo do zore. I razlaz. Neko svojoj kući, neko u šetnju do Ograde u pekaru po kifle, pa na Tepu u krađu malo kajmaka, na kahvicu, pa ko na pos’o, ko na spavanje. Rekoh što je bilo bilo je, od sad nosimo lonac i repromaterijal uz Lišticu i tamo na meraji, po istilahu i s mjerom. I dan danji bismo išli da nije bilo što je bilo. A to što je bilo nije počelo zadnjim ratom, počelo je desetak godina ranije, langsam aber sicher, dok smo mi još mahnitali. A neki drugi, mudri, već, istiha počeli kenjati klak. Sad mahnitamo diljem Kugle i jednom godišnje zajedno. 

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari