Čašće i beščašće 1Foto: Aleksandar Anđić

Zlatko Paković je u tekstu „Mita Boarov štiti slobodu kapitalizma“ (Danas, 6-8 januara 2017), reagovao na moje primedbe na njegov prethodni tekst „Neoliberalizam srpske istoriografije“ (Danas, 23. decembra 2016).

Primedbe koje sam izrekao u napisu „Brigu na veselje“ u Novom magazinu (29. decembra 2016) – zato moram, kratko, ponovo da mu se obratim, sada pred očima čitalaca Danasa. Pokušaću, ovoga puta, da budem manje grub prema njegovom imenu, mada je neverovatnu diskvalifikatorsku grubost on sam nametnuo našoj neproduktivnoj polemici, pišući o naučnom delu Latinke Perović.

Evo, u prilog ove moje ocene, isečka iz njegovog gore spomenutog prvog teksta: „U Socijalističkoj Republici Srbiji pisala je Perovićeva istoriju socijalističke ideje u Srbiji kao istoriju slobodarske povesti. Danas, u kapitalističkoj Srbiji, ona drži da je to bila povest beščašća – time svoje prethodno istoriografsko delo kvalifikuje kao beščasno“. Šta u prilog ove teške optužbe protiv Perovićeve, u spomenutim tekstovima, Paković nudi kao neki dokaz? Samo da je ona negde napisala da je „načelo privatne svojine osnov lične slobode“. Zatim, u drugom napisu, tobože upućenom mojoj malenkosti, on, povodom Latinke Perović, nastavlja u istom stilu, pa, između ostalog, tvrdi da je njeno navodno političko konvertitstvo „javno evidentno“, itd.

Prvo na šta moram da upozorim Pakovića, kao „nezvani advokat“ Latinke Perović, to je da se u javnom prostoru i u ocenama nečijeg naučnog rada jednostavno ne sme olako posezati za toliko teškom reči kao što je „beščašće“, pogotovu kada se razmatraju pitanja „istorije ideja“ i ideoloških koncepcija. Tim povodom moram ovde biti krajnje sažet i jednostavan: intelektualci ne bi trebalo da seju reči kao krave balegu. Pogotovu ne bi trebalo da seju „teške reči“. No, glavni problem nije spomenuta nečasna kvalifikacija, nego laž na kojoj se ona zasniva. Pre svega, tvrdim da je montirana i praktično izmišljena teza da je Latinka Perović napisala ili rekla da je istorija socijalističke misli u Srbiji „povest beščašća“. Kako ovu Pakovićevu podmetačinu okvalifikovati nežnije i kulturnije, nego kao perfidni manevar?

Zatim, ko je i gde „javno evidentirao“ da Perovićeva danas više ne misli ništa dobro o Svetozaru Markoviću, Žujovićima i drugim socijalistima 19. veka u Srbiji o kojima je toliko pisala i da ona danas smatra da oni nisu u svom vremenu bili i zagovornici slobodarskih ideja, nego puki beščasnici, to Paković ne navodi? Uzgred, o „povesti beščašća“ možda bi se moglo razgovarati tek u kontekstu istorije Radikalne stranke pod Pašićevom rukom, koja je dugo manipulisala Markovićevim idejama, kao tobože svojim idejama vodiljama, a stvarno vodila čaršijsku i ratobornu nacionalnu politiku, ali to je već neka druga priča. Pa čak i ako je Perovićeva negde rekla da se unutar socijalističkog pokreta stalno vodila nečasna borba za prevlast, to je nešto drugo od onoga zašta je Paković teško optužuje.

Inače, taj metod montaže premise, da bi se izveo neki čudesni zaključak, treba li ikog podsećati, čuven je još od doba inkvizicije (rođen je još ranije), a vrhunac je dosegao u poznatim Staljinovim procesima protiv prethodnih političkih saboraca, tridesetih godina 20. veka. Zašto spominjem ove „montirane procese“? Ne zbog toga što smatram da će Paković, sa svojim „komunističkim fundamentalizmom“, završiti kao srpski Višinski, već zbog toga što je ovaj Staljinov tužilac, u svojim optužnicama uvek insistirao na tome da su oni koji su na bilo koji način ugrozili komunističku dogmu, ne samo ljudi bez časti, nego i „moralne nakaze“ (naročito je to prisutno u slučaju Buharina). U stvari, kada se nekoj političkoj ideji pristupi kao crkvenoj, božanskoj dogmi, koja, dakako, ima vrhovnog i jedinog ovlašćenog tumača na zemlji, svako ko se toj dogmi i tom vođi suprotstavi – mora biti javno ekskomuniciran, moralno diskvalifikovan, a, po mogućstvu, i streljan. Zar treba na ovo „opšte mesto“ da podsećam jednog „intelektualca u tranziciji“?

Pa i pojam političkog „konvertitstva“, čini mi se, Paković shvata krajnje dogmatički. Jer, kada se taj pojam smesti u konkretno vreme i prostor Srbije posle 1988. godine, onda je gotovo lako zaključiti da je liberalizam bio jedino utočište za one koji nisu pristajali da se pridruže doslednim borcima protiv zapadnog kapitalizma, Miloševiću i Šešelju, koji su vodili ratnu, krvoločnu politiku hegemonije prema južnoslovenskoj braći na Balkanu, ni tadašnjoj četničkoj bradi Vuka Draškovića, ni Mićunovićevom demokratskom „osmišljavanju rata“ za nacionalne teritorije u Jugoslaviji.

Doista, zašto Pakoviću toliko smeta što je Latinka Perović, od uskog i opreznog, takozvanog „socijalističkog liberalizma“ logično evoluirala ka takozvanom „građanskom liberalizmu“? Do te mere da se praktično, hteo ne hteo, uhvatio u isto kolo sa famoznim Mirom Lomparom i njegovom bulumentom sa nacionalističke krajnje desnice, koja je nedavno lansirala novu knjigu opet protiv Latinke Perović (nakon onog „Duha samoporicanja“, ili već tako nekako, to jest nakon knjige čija je ključna reč praznoslovlje). Sada navodno, sa krajnje druge idejne strane, stiže kritička knjiga Mire Bogdanović o liku i delu Latinke Perović. Pa to je prava fiksacija na ličnost Latinke Perović, koja se može objasniti samo strahom od liberalizma. Naziruća „neprincipijelna koalicija“ levice i desnice u Srbiji, kada je u pitanju borba protiv liberalizma, odnosno kapitalizma, samo pokazuje da se i današnja srpska elita uporno regeneriše ideološkim hormonima iz 19. veka. Zato je Srbija bila i ostala jedna od najsiromašnijih država u Evropi.

Nemam više prostora da se bakćem i Pakovićevim insistiranjem na razlici između lične i privatne svojine (koga uopšte zanima šta on i ja mislimo o tom pitanju) niti da se vraćam do Loka u 17. vek. Mada treba i danas čitati Loka, koji je zapravo prvi analizirao „patrijarhalnu despotiju“ kao univerzalni pojam i opasnost za slobodu pojedinaca.

Autor je novinar iz Novog Sada

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari