Rakovički divovi trunu u rđi i zaboravu 1

„A sad svi na svoje radne zadatke“, završne su reči govora kojima je Slobodan Milošević 1988. godine amortizovao radnički bunt i utabao put bezumlju koje će uslediti, mogle bi prikladno da stoje kao epitaf rakovičkom basenu. Epitaf, jer ovaj deo nekadašnjeg Rakovičkog puta, a sada Bulevara Patrijarha Pavla, predstavlja poslednje konačište radničkog pokreta u Srbiji. Jedan do drugog ovde u tišini leže DMB, IMR, Rekord, Frigostroj, Jugostroj…

                       P { margin-bottom: 0.21cm; }Na potezu ne dužem od kilometar, ogrezli u rđi i zaboravu, nalaze se nekadašnji divovi jugoslovenske metalske industrije. Impresivne fabričke hale koje zauzimaju hiljade kvadrata rakovičkog basena sada ispunjavaju samo ustajao vazduh i sećanje. Radnika ovde više skoro da nema. Ostala je samo ljuštura života koji je pregazilo vreme.

Fabrika motora DMB je zatvorena. Do nedavno je mala grupa radnika, njih 15 do 20, pokušavala ovde da proizvodi male električne motore, ali su i oni „digli ruke“. Rampa na ulazu u fabriku je ostala podignuta, kao da poslednja osoba koja ju je napuštala nije želela ni da se okrene za sobom.

Fabrici guma Rekord su takođe odbrojani dani. Biće srušena, a kako nam je rečeno, na njenom mestu će nići novi tržni centar. Odmah pored, na mestu nekadašnje fabrike rashladnih uređaja „Frigostroj“, već se privodi kraju objekat koji će služiti kao poslovni prostor. Na ruletu privatizacije jedino je Tehnogas dobro prošao, pošto ih je kupio nemački Messer.

Industrija motora Rakovica (IMR) još uvek daje znake života, ali prognoze nisu optimistične. Huk ventilacije u livnici IMR-a otkriva da se uprkos svemu, unutra i dalje nešto proizvodi.

– U livnici radi oko 70 ljudi, a u celom IMR-u možda njih 250. U svojim najboljim danima samo u livnici je radilo blizu 700 ljudi. Izbacivali smo 240 kalupa u tri smene, a sada jedva da možemo 100 komada dnevno da uradimo. Ne ulaže se, nema obrtnih sredstava, nema godišnjeg remonta, priča nam Miodrag Marinković, šef proizvodnje u livnici IMR. Kako kaže, fabriku je preuzeo SDPR, ali iako je ugovor potpisan krajem marta, radnici još uvek nisu videli koristi od tog posla. Dok on govori o tmurnoj sadašnjosti, portir livnice bi radije besedio o prošlosti.

– Duž cele ove ulice su bile načičkane kafane i kiosci sa hranom. U Rakovičkom basenu je radilo oko 20 hiljada ljudi. Bilo je para koliko smo želeli. Radilo se mnogo, ali je i bilo plaćeno. Ovi ljudi što sada rade su heroji. Za trud koji ulažu zaslužuju platu od najmanje 70 hiljada, ali retko ko dobija iznad 20, govori nam portir. Tema o dobrim starim vremenima je veoma popularna u ovim krajevima, pa se i radnik koji je završio smenu pridružuje.

– Imali smo menzu u kojoj si mogao da biraš šta ti se jede. Odeš na odmor, a sačeka te povišica. Regres, trinaesta plata – sve. Postojala je zajednička kasa iz koje uzmeš novac ako ti je bio potreban, a posle ga nadoknadiš, evociraju uspomene rakovički metalci.

I iako su 1. Maj slavili kao veliki praznik, drugi dan je u životima ovih ljudi predstavljao još veću svetkovinu.

– Kada isteraju traktore iz garaže IMR-a to je bio prizor. Više od pet hiljada novih traktora parkiranih duž cele ulice, nisi mogao da prođeš od njih. A onda dođu ovi iz opštine i zadovoljno trljaju ruke – biće para. I sve je to išlo za Egipat. Bila ti je potrebna ozbiljna veza da bi nabavio rakovički traktor, pričaju, sad više između sebe. Upravo zbog tih kolona plavih rakovičkih traktora, ovaj basen su nazivali i plavom lagunom.

Ipak, nije materijalno blagostanje jedino što nedostaje ovim ljudima. U tim vremenima, čuo se i glas radnika. Ekonomska moć donosila im je i političku moć i kako vole da kažu „od rakovičkih radnika su se tresli u Vladi“.

Sve to je isuviše dobro razumeo bivši direktor u rakovičkom Tehnogasu Slobodan Milošević. Kada su se, legenda kaže, rakovički radnici 1988. godine pobunili zbog toga što im je plata kasnila tri dana, odlučili su da odgovore zatraže ispred Skupštine Srbije. Kolona duga od „Londona do Mostara“ slila se u Pionirski park. Tražili su Slobu, Sloba se pojavio. Tražili su da uhapsi Vlasija, a on im je, iako ih nije čuo, obećao da će sve da ih pohapsi. Održao je jedan od svojih zapaljivih nacionalističkih govora i poslao ih na radne zadatke. Bio je to, ispostaviće se, njihov kraj.

– Došli smo kao radnici, otišli smo kao Srbi, priča nam sindikalni aktivista iz tog doba. On pak negira da je kašnjenje plata bio razlog za dolazak radnika, već da su ih na to primoravali direktori. A izuzev Miloševića, svoje karijere su kao direktori u rakovičkim preduzećima počeli i Ivan Stambolić i Zoran Lilić.

Posao koji otvorene pljačke u ime viših ciljeva nisu uradile devedesetih, dokrajčile su privatizacije dvehiljaditih.

Ruže, beton i čelik

Beton, čelik i staklo. Ova tri elementa dominiraju u rakovičkom basenu. Kada su se dizale fabrike metalske industrije nije se mnogo pažnje posvećivalo pejzažnoj arhitekturi. Ipak, portir livnice IMR-a je rešio da malo oplemeni svoj radni prostor. Na jedinom komadu zemlje kojem je imao pristup, uz samu ogradu fabrike, on je odlučio da zasadi cveće. To nije prošlo nazapaženo kod malobrojnih radnika koji odlazeći kućama koriste priliku da se našale sa njim. „Samo vi zaje…, za dve nedelje ćete brati ovde ruže“, portir rado prihvata šalu.

Od plate za sprat kuće, sada ni za bojler

– Zaposlio sam se u livnici IMR-a 1982. godine. Kada sam se ženio '88 imao sam dve hiljade maraka u džepu. Razmišljao sam da podignem sprat na kući, ali sam odustao od toga misleći da ima vremena. Kada sam deset godina kasnije želeo isto to da učinim bilo mi je potrebno dvadeset hiljada maraka. Deset godina kasnije sam želeo da preuredim dnevni boravak, o spratu već neko vreme nisam ni razmišljao, bilo mi je potrebno oko dve hiljade evra. Sad molim Boga da mi ne crkne bojler, sumira celu rakovičku priču Miodrag Marinković.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari