Istorija je sluga politike. Istoričari su u najvećoj meri stvaraoci jedne lažne istorije koja je postala državna istorija. U istorijskoj nauci ne postoji Hipokratova zakletva, ne postoji ni deontološki kodeks, ali bi ga možda trebalo uvesti.


Kad istoričar napiše jedan naučni članak ili jednu monografiju, obično pre objavljivanja treba čekati mišljenje najmanje dva anonimna recenzenta, koji proverevaju pre svega metodologiju i izbor izvora. U inostranstvu je taj sistem prilično strog, a mnogi članci ne budu objavljeni upravo zbog negativnog mišljenja recenzenata. Pitam se, kad bi sva dela napisana u ovoj zemlji poslednjih godina o četnicima podlegla anonimnoj recenziji stranih istoričara, koliko bi njih bilo objavljeno?

Upravo ta lažna istorija, kojoj se skoro niko ne suprotstavlja, prisutna je ovih dana više nego ikad u mnogim medijima. Ona je takođe bila itekako prisutna tokom procesa rehabilitacije Draže Mihailovića, a izgleda da je još jedanput pobedila.

Tu lažnu istoriju je preuzeo, između ostalog, advokat Oliver Antić i maestralno je ponovio tokom svoje završne reči u tom procesu. Nije on kriv, niti je on išta izmislio: to su radili drugi niz godina i on je s pravom to koristio za odbranu Mihailovića. Evo konktrtno nekoliko podataka:

Draža je podigao ustanak 17. aprila 1941. godine– Kapitulacija vojske Kraljevine Jugoslavije potpisana je u Beogradu 17. aprila u 21 sat. Ili je Draža podigao ustanak između 21 i 24 sata, ili je tokom 17. aprila jednostavno nastavio da izvršava svoju vojničku dužnost i da se bori protiv neprijatelja u okviru svoje jedinice.

Detalji oko samog procesa: nedostaju dokumenti, Draži nije uručena presuda, ne postoji optužnica, presuda je napisana godinu dana nakon završetka procesa, britanski obaveštajci su saznali da je mučenitd… pikanterije. Čitati transkripte sa suđenja

Podatke o saradanji Mihailovića sa Nemcima nisu imali ni Amerikanci ni Englezi– Imali su itekako. Saradnja četnika sa Nemcima je bila razlog zbog čega je Čerčil obustavio snabdevanje Mihailovića oružjem i drugim stvarima. Arhivi Velike Britanije, SAD-a, Italije, Nemačke, Austrije puni su dokumenti o saradnji četnika sa Nemcima, to što ovdašnji istoričari vrlo uspešno izbegavaju da koriste te izvore je druga stvar.

Optužnica uručena deset dana pred početak suđenja– možda i manje, recimo nekoliko dana pred početak suđenja, kao što je bila praksa i sa nemačkim zločincima, naprimer sa Fridrihom Vilijem, komandantom Banjičkog logora, Hajnrihom Dankelmanom, Vojnim zapovednikom u Srbiji za vreme masovnih streljanja 1941. godine, Adolfom Jostenom, komandantom zloglasnog 64. rezervnog policijskog bataljona, itd.

Pokret DM nije bio ni izdajnički ni kolaboracionistički– Ako ne uzimamo u obzir saradnju sa Nemcima, Italijanima, Bugarima, Mađarima, to je tačno. Pogledati arhivsku građu u gore navedenim zemljama, a može i u Arhivu Jugoslavije, Vojnom Arhivu, Arhivu Srbije.

Kratka istorija ratnog puta Josipa Broza za vreme Prvog svetskog rata i Draže Mihailovića za vreme Balkanskih i Prvog svetskog rata– Jasna je napravljena razlika između antisrpskog, zločinačkog Tita i heroja, patriote Mihailovića. Lično nisam dovoljno upućen u ratni put Josipa Broza, pa neću ništa reći; ne znam dovoljno ni o ratnom putu Mihalovića, ali ga njegovi agiografi svrstavaju u jedinice koje su 1913. godine upućene na Kosovo radi gušenja albanske pobune. Pobuna je ugušena u krvi: srpska vojska je počinila strašne zločine nad civilima. Da li je Dražina jedinica učestvovala ili ne, bilo bi interesantno istraživati. Čitati radove Dimitrija Tucovića, i arhivsku građu u Arhivu Srbije i Vojnom arhivu.

Šarl De Gol je dodelio Draži medalju– Tačno. Draža je dobio Francuski krst 2. februara 1943. godine s obrazloženjem da se, između ostalog, neprekidno bori protiv okupatorske vojske. De Gol, kao i mnogi drugi saveznici, nisu znali šta se tačno dešava u Jugoslaviji a jugoslovenska izbeglička vlada je konstantno širila lažne vesti o borbi četnika protiv okupatora. Za razliku od De Gola, Čerčil je već tada imao mnogo bolji uvid u situaciju u Jugoslaviji, i znao da četnici sarađuju sa okupatorima i da britansko oružje koje su dobijali, uperili su protiv partizana a ne protiv Nemaca ili Italijana. Zbog toga će uskoro prekinuti svaku pomoć Mihailoviću i preusmeriti je ka partizanima.

Nekoliko dana posle dobijanja medalje, četnici Draže Mihailovića će počiniti jedan od najstrašnijih zločina nad Bošnjacima u istočnoj Bosni, nakon čega će se Pavle Đurišić hvaliti da je ubijeno 1.200 boraca i do 8.000 žena, staraca i dece. Draža će 18. februara u jednom depešeu zabeležiti: „U oblasti Čajniča Muslimani kao talijanski milicioneri vršili su dug teror. Sad su to platili vrlo skupo. Oblast Čajniče je očišćeno od njih. Veza Srbije i Crne Gore preko Sandžaka sada je osigurana jer je i oblast Foče još prošlog leta očišćena”. Gledati Zbornik dokumenata Vojnoistorijskog instituta, tom XIV, dokumenti četničkog pokreta Draže Mihailovića, knjiga 1.

Truman je dodelio Draži medalju– I to je tačno. Medalja je dodeljena posthumno u martu 1948. godine, a uručena potomcima mnogo godina kasnije, tek 2005. Za razliku od De Gola, Truman je jako dobro znao ko je Draža i šta je radio za vreme rata. Međutim, 1948. godine je Hladni rat već u punom jeku i amerikanci pokušavaju da grupišu u Evropi i šire sve antikomunističke snage protiv Sovjetskog saveza i njegovih saveznika. Draža i četnici su se kao antikomunisti veoma dobro pokazali, jer su uglavnom protiv njih i ratovali. Istu medalju (Legija za zasluge) dobili su, naprimer, 1945. godine kralj Rumunije Mihail koji je 1944. svrgao s vlasti Antonescua ali koji je do tog trenutka s njim bio na čelu fašističke Rumunije (zemlja u kojoj, slično NDH, Holokaust i Porajmos su sprovedeni autonomno uglavnom bez učešća nemačkih snaga); Migel Aleman Valdez 1947. godine, jedan od najkorumpiranijih meksičkih predsednika, koji je za vreme Drugog svetskog rata kao ministar unutrašnjih poslova šurovao sa tajnim službama Osovine i sa meksičkim fašistima (poznati kao Sinarkisti); Pek Pibunsonkram, tajlandksi predsednik vlade u dva navrata: od 1938. do 1944. godine, kad je podržavao fašizam, ratovao sa Japanom protiv Engleza i Amerikanaca, progonio Kineze na Tajlandu (zbog čega su ga Englezi optužili za ratne zločine, a onda odustali usled pritiska tajlandkse javnosti); i od 1948. do 1957. godine, kad je kao demokrata podržavao Amerikance u Korejskom ratu i protiv kineskog komunizma. Medalju je dobio 1955. godine.

Nemačka poternica za Mihailovićem– Nemci su u nekoliko navrata (najmanje dva) objavili poternicu za Mihailovićem. Razlog jeste da su četnike i Miahilovića smatrali nepouzdanim i da ne mogu računati na njih pošto sarađuju sa svima (osim sa partizanima) na teritoriji Jugoslavije. Nemcima je bilo jasno da četnici ne predstavljaju nikakvu realnu opasnost, nego da mogu biti i korisni, ali da istovremeno postoji potencijalna opasnost da ukoliko se Saveznici iskrcaju na Balkanu, četnici pređu otvoreno na njihovu stranu, uključujući i sve one jedinice koje su od Nemaca i Italijana zavisile. Štaviše, u Srbiji su Nemci favorizovali svoje prirodne saveznike, odnosno Nedića, Ljotića i Pečanca, pa su u određenim trenucima pokušavali da eliminišu njihovu konkurenciju, odnosno Mihailovića.

30.000 civila streljano samo u Beogradu u „komunističkom teroru“– laž koja već dosta dugo cirkuliše govori da su komunisti ubili 30.000 najboljih sinova i ćerki Beograda, pripadnike inteligencije, srednje klase itd. Državna komisija za tajne grobnice nije uspela da utvrdi više od 1.847 ubijenih i nestalih u Beogradu. Međutim, kako je istoričar Milan Radanović više puta dokazao, i sam taj spisak je itekako problematičan jer se neka imena ponavljaju dva ili više puta, određeni broj ljudi nije iz Beograda ili nije ubijen/nestao u Beogradu, drugi su poginuli u borbama itd.

Preko 50.000 Srba ubijeno u Srbiji u „komunističkom teroru“– na sajtu Državne komisije navedena je brojka od preko 56.000 ubijenih, umrlih i nestalih u „komunističkom teroru“ u Srbiji. Najveći broj njih su Nemci (folksdojčeri) i Mađari. Ima i dosta Albanaca, Hrvata i drugih. Vredi i ovde pomenuti pažljivu i stručnu analizu Milana Radanovića, koja je dostupna svima (Naslov rada je „Kuća terora u Muzeju revolucije“) na internetu.

Samo u Srbiji, nigde drugde u Evropi!“– citat se odnosi na „komunistički teror“ u kojem je ubijeno, po rečima advokata, i 2.900 žena domaćica, 119 advokata, 77 glumaca… samo u Srbiji! Istina je da u posleratnoj Evropi, obračuni sa fašistima, nacistima, kvinslinzima, kolaboracionistima i simpatizerima bili su surovi i nisu se baš držali poštovanja današnjih ljudskih prava. Pobednici su u Francuskoj, Italiji i drugde osudili na smrt na hiljade ljude, ili ih jednostavno likvidirali. Sovjeti su isterali milione Nemaca iz oslobođenih teritorija (mnogi Nemci su na tim teritorijama naseljeni tokom rata). Amerikanci su bacili dve atomske bombe na nedužne civile u Japanu. Šta ćemo s tim?

U četničkim jedinicama je bilo 10.000 Hrvata, 8.000 Muslimana, 6.000 Slovenaca– jugoslovenski karakter četničkog pokreta ne leži u tome što su u redovima četničke vojske bili pripadnici jugoslvenskih naroda, nego u činjenici da su oni hteli da obnove monarhističku Jugoslaviju. Naravno, sa „nekim“ promenama: sve srpske zemlje ujedinjene na etničkom čistom tlu, veliku Sloveniju, mikro Hrvatsku, pa malo Bugarske i malo Albanije. Gore navedeni podaci o brojnosti Hrvata, Bošnjaka i Slovenaca u četničkim redovima naravno nemaju nikakav oslon u dokumentima.

Saradnja partizana i ustaša– antikomunisti se često pozivaju na podršku koji su komunisti dali ustašama 1935. godine i na martovske pregovore 1942. godine. U to nisam dovoljno upućen, međutim, zna se da tokom rata uvek dođe do kontakata između neprijatelja, a da to ne znači uzajamna pomoć ili saradnja. Tu je drastična razlika između Narodnooslobodilačke vojske i ravnogoraca: komunisti su se neprekidno borili protiv svih (Nemaca, Italijana, Bugara, Mađara, Ustaša, Četnika, Nedićevaca itd.) a četnici su uspeli da sa svima sarađuju: a to znači, sklapali su dogovore, dobijali su podršku i pomoć, oružje, finansijska sredstva itd. u borbi protiv komunista.

Draža prvi gerilac u Evropi protiv nacifašizma– prvi borci protiv nacifašizma, gerilci ili redovni vojnici, bili su dobrovoljci okupljeni oko legitimne španske republikanske vlade za vreme Španskog građanskog rata. Tu je bilo oko 40.000 dobrovoljaca iz celog sveta u takozvanim Internacionalnim brigadama. Imali su različita politička opredeljenja. Četnika tu nije bilo, a tadašnja jugoslovenska vlada Milana Stojadinovića je zabranila jugoslovenskim antifašistima da krenu u borbu protiv fašističkog generala Franka.

Za vreme Drugog svetskog rata, tačnije od septembra 1939. godine, ostaci poljske vojske organizuju oružani otpor koji će 1942. godine prerasti u takozvanu „Armiju Krajovu“, boreći se neprekidno protiv okupatora.

Citiranje Nikolaja Velimirovića– Sveti vladika Nikolaj Velimirović je jedna od najkontroverznijih figura u današnjim tokovima raznoraznih rehabilitacija. O njemu se može čitati knjiga Jovana Bajforda (Byford) „Denial and Repression of Antisemitism: Post-Communist Remembrance of the Serbian Bishop Nikolaj Velimirović“. Dostupna je javnosti na internetu.

Tračevi– Oficiri OZNE su polomili vojvodi Petru Bojoviću sablju, pa je sam Bojović mučen u zatvoru dok nije umro zbog pisma podrške Mihailoviću upućenog u decembru 1942. godine, komunisti osudili sveštenike koji su pevali neke pesme, episkop osuđen na 10 godina robije jer je svoju sestru naučio engleski da bi dočekala saveznike; detalji oko samog procesa: nedostaju dokumenti, Draži nije uručena presuda, ne postoji optužnica, presuda je napisana godinu dana nakon završetka procesa, britanski obaveštajci su saznali da je mučenitd. Tračeve je veoma teško proveriti, ali upravo zato su mnogo važni za svaku vrstu rehabilitacije, jer obično bivaju prihvaćeni kao istorijske činjenice.

U svakom slučaju, vredi uvek imati kod kuće primerak transkripta sa suđenja 1946. godine. Istorijske činjenice koje su tokom tog suđenja navedene vrlo je lako proveriti.

(Nastaviće se)

Istoričar, dr. Milovan Pisarri

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari