Bogićević zadržao Politiku, Rodić na stend-baju 1Foto: Stanislav Miljoković

Šta je zajedničko Vladi Srbije, Miroslavu Bogićeviću, Miroslavu Miškoviću, Milanu Beku, Stanku Subotiću i Aleksandru Rodiću? Odgovor: „Politika“.

Najstariji dnevni list na Balkanu odavno je predmet najzamršenijih borbi za vlast u kojima su novinarstvo, tiraž i profit najmanji motivi. Međusobni odnosi ovih aktera, uz još nemačkog izdavača WAZ, kiparske i ruske paravan firme, pa još i Novosti i Dnevnik i na kraju učešće bivšeg predsednika Srbije i sadašnjeg premijera Srbije, tako su isprepletani, zakulisni i nedorečeni, da je pitanje da li iko sa punom sigurnošću može da kaže ko je danas vlasnik „Politike“.

Odlaskom LJiljane Smajlović sa mesta glavne urednice lista, ovo pitanje je ponovo aktuelizovano, naročito jer je Smajlovićeva javno prozvala „menadžment“ za opstrukciju, tvrdeći da joj dve direktorke ne dozvoljavaju da samostalno vodi redakciju.

Pomenute direktorke su Mira Glišić Simić i Nina Samardžić i predstavljaju dva vlasnika Politike: prva državu Srbiju, a druga Ist medija grupu.

Kako je odavno objavljeno, Ist medija grupa, firma registrovana u Rusiji, zapravo je u vlasništvu Miroslava Bogićevića, vlasnika Farmakoma. On je, što je takođe poznato, polovinu udela u „Politici“ kupio od WAZ-a, nemačkog izdavača koji je odlučio da se povuče iz Srbije.
Sam Bogićević nije imao želju da postane medijski mogul, ali je tadašnji predsednik Srbije Boris Tadić od njega tražio da kupi Politiku. S obzirom da je ubrzo potom na izborima pobedila SNS, šabački tajkun je zapao u nemilost nove vlasti, ali je poznato da je ubrzo izgladio odnose, što se videlo kada je premijer Vučić izjavio kako je Bogićević bio nateran da obavi ovu transakciju.

To je, međutim, tek početak. Kako će se ispostaviti, Bogićević jeste kupio Politiku, ali na rate, o čemu su pisali čak i novinari Politike, pokušavajući da raščivijaju ko je u stvari njihov poslodavac. Pošto se krajem 2014. Bogićević našao u pritvoru zbog kredita koje je uzimao Farmakom, došao je u situaciju da jednu ratu ne može da plati na vreme.

Prema odredbama ugovora o prodaji, ako Bogićević ne bude u stanju da plaća rate, ugovor se raskida, a sav do tada plaćeni iznos ostaje WAZ-u kao ugovorna kazna. Drukčije rečeno, Bogićeviću je pretilo da izgubi milione evra koje je do sada dao za Politiku, a WAZ-u da ponovo postane vlasnik tih novina, što mu nije cilj.

Zbog toga je WAZ sklopio „rezervni“ sporazum, takozvani krovni ugovor, sa Adrija medija grupom – medijskim kompleksom Aleksandra Rodića, vlasnika Kurira. Prema tom ugovoru, ako Bogićević prestane da plaća rate za Politiku, na njegovo mesto automatski dolazi Rodić. Tako bi vlasnik lista koji je paradigma tabloidnog postao vlasnik lista koji je paradigma novinarskog. Ma šta neki mislili o Politici i bez obzira na sve kritike koje joj se mogu uputiti.

Do toga, za sada, nije došlo.

Nezvanično, stvar je ozbiljno pretila da završi baš po opisanom scenariju, ali je u poslednjem trenutku napravljen dogovor koji je familiju Rodić ostavio ispred vrata zgrade u Makedonskoj ulici.
WAZ, koji je u međuvremenu nestao, a njegov pravni naslednik je postala druga nemačka grupacija Funke, pristao je da Bogićevića pričeka za novac i da odloži aktiviranje klauzule po kojoj bi ugovor bio raskinut, čime je Politika „spašena od kuririzacije“.

Pitanje je kako je do ovoga došlo. Opet nezvanično, Funke je dugo praktično odbijao da razgovara o ugovoru, što je dovelo do čitave medijske gungule u kojoj je uredništvo Politike na čelu sa Smajlovićevom, može se reći, panično pokušavalo da spreči da ih preuzme Kurir, dok su Rodići skoro pa proglasili Politiku svojim vlasništvom.

Onda je došlo do poznatog (mada kratkotrajnog) okršaja Kurira sa Vladom Srbije i premijerom Vučićem, koji je na kraju izglađen, ali je Funke promenio mišljenje i ostavio Bogićevića u vlasništvu.

Da li je Funke ostavio Rodiće „na ledu“ pre njihovog sukoba sa Vučićem ili posle, nije sasvim jasno, ali je epilog isti: Politika je ostala van domašaja Kurira. Za sada.

Ali, ni tu nije kraj priči. Naime, kako za Danas kaže sagovornik dobro upućen u čitavu transakciju, taj posao prvobitno uopšte nije bio namenjen Bogićeviću, već upravo Kuriru, koji je trebalo da kupi Politiku od WAZ-a. Problem je nastao jer je tu transakciju blokirao Tadić, koji nije hteo Rodiće. Onda je tražio da umesto Kurira kao kupac bude Bogićević, koji je prosto preuzeo ugovor koji je već bio spreman i čitav posao je urađen „na brzinu“.

Još zanimljivije je to što je Politika samo deo medijskog „paketa“ koji još čine Novosti i Dnevnik i kojim se već godinama trguje „đuture“. Taj paket je, po svemu sudeći, a i uz potvrdu ljudi upućenih u ove transakcije, sada takođe Bogićevićev, iako je originalno trebalo da bude Rodićev. „Krovni ugovor“ takođe važi za sva tri lista.
Kako je pisala i sama Politika, WAZ, koji je bio vlasnik Politike, Novosti i Dnevnika, prodao je svoja potraživanja prema Politici (što je posao nezavistan od od prodaje udela u Politici) of-šor firmi koja se povezuje sa Bogićevićem.

Istog dana, WAZ je prodao i svoja potraživanja prema nekolicini drugih of-šor firmi, kiparskom preduzeću Venetoko, koje nezvanično, takođe pripada vlasniku Farmakoma.

Ta nekolicina of-šor firmi je imala svoja potraživanja prema drugim sličnim firmama za koje je utvrđeno da su u vlasništvu Milana Beka. To su firme Trimaks, Ardost i Karamat, koje su za ove dugove garantovale svojim udelom u Novostima, koji ukupno iznosi 62 odsto. Tako je na kraju Bogićević postao i vlasnik ovih medijskih kuća.

Kako je Beko postao vlasnik Novosti i Dnevnika je takođe nejasno.

Sam Beko je izjavio da ga „niko ne zove za dug od 20 miliona evra“, a da i sam ne zna kome on sada duguje taj novac. Naime, navodno je WAZ svojevremeno pozajmio Beku novac (pomenutih 20 miliona evra) da kupi Novosti, pa on sada ne zna da li pare duguje Funkeu ili Bogićeviću. Ali, novi zaplet je u tome što postoji spekulacija da je taj novac u stvari dao Stanko Subotić, kojeg je tako Beko ostavio bez 20 miliona evra i da je to sve urađeno kao deo transakcije namenjene da WAZ postane vlasnik ove dve medijske kuće.

Tako je navodno, WAZ hteo da kupi Dnevnik i Novosti, ali su u Vladi Srbije insistirali da sav posao bude urađen preko Beka i Miškovića, a „posredovao“ je Cane Subotić, kojeg je angažovao WAZ.

Onda je Beko na ovaj način postao vlasnik ova dva medija, da bi kasnije WAZ dao novac za kupovinu Subotiću koji je onda isplatio Beka i Miškovića. Sam Beko je jednom prilikom potvrdio da je sa vlasnikom Delte imao „ekonomski dogovor“ oko ovog aranžmana, ali je demantovao da je novac za Novosti pozajmio od Caneta.

Dve direktorke i jedna urednica

U svojoj ostavci, Ljiljana Smajlović je kao razlog navela to što joj dve direktorke Politke ne dozvoljavaju da samostalno vodi redakciju. U jučerašnjem intervjuu za sajt Udruženja novinara Srbije, na čijem je takođe čelu, Smajlovićeva je pojasnila da joj je uprava branila da bira svoj tim i da joj je pravila birokratske prepreke, izdvojivši kao primer slučaj kada direktorke nisu htele da odobre da novinar kupi benzin za svoj auto kako bi se odvezao na Mećavnik da intervjuiše bivšeg urugvajskog predsednika Hosea Muhiku. Među novinarima Politike se inače prepričava i to da se Smajlovićeva mesecima borila sa direktorkama da bi jednog čoveka postavila na uredničko mesto na koje je htela, a nedavno su direktorke pravile problem i oko zapošljavanja novinara koji nedostaju redakciji.

Smajlovićeva je ocenila da je birokratizacija upravljanja Politikom sprovedena još za vreme Borisa Tadića i to namerno kako bi se stvarno upravljanje sa redakcije prebacilo na menadžment i da se premalo stvari poboljšalo od tada.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari