Zukorlić: Pitanje RS otvara i pitanje Sandžaka 1Foto: FoNet/ Nenad Đorđević

Podela nekadašnje južne srpske pokrajine kao srpsko rešenje za kosovsko pitanje ponovo je ušla u fokus javnosti zajedno sa onom koja podrazumeva da se istovremeno u taj proces uključi i pitanje statusa Republike Srpske.

Takozvanu trgovinu teritorijama Evropska unija je godinama unazad oštro kritikovala kad god bi ovdašnji političari o tome počeli da govore u smislu predloga i načina na koji bi rešavali problem. Međutim, sa inicijativom predsednika Srbije o unutrašnjem dijalogu o Kosovu, podela Kosova i predlozi o tome da se Kosovo da za Republiku Srpsku, ponovo su oživeli.

– Najpre moram da kažem da me jako zanima dijalog o Kosovu i da pozdravljam i snažno podržavam tu inicijativu Aleksandra Vučića. Smatram da bi u taj dijalog trebalo da se uključe sve strukture, svi predstavnici institucija i istaknuti građani, kao i Bošnjaci. Pitanje Kosova nije samo srpsko-albansko pitanje već i regionalno i bezbednosno – ističe za Danas Muamer Zukorlić, predsednik Bošnjačke demokratske zajednice i poslanik Skupštine Srbije na listi Srpske napredne stranke.

On, međutim, ističe da bi pitanje uključivanja bosanskohercegovačkog entiteta Republike Srpske u taj dijalog predstavljalo raspakivanje celog regiona.

– O Republici Srpskoj u Srbiji ne bi smelo i moglo da se priča bez Sarajeva. Hoću da kažem da ako bi se pričalo o Republici Srpskoj, onda bi se u to moralo uključiti Sarajevo, ali i Sandžak – napominje sagovornik našeg lista.

Prema njegovim rečima, bilo koja politička ideja jeste legitimna sve dok podrazumeva međusobno uvažavanje, poštovanje suvereniteta, države, granica država, i tome slično.

– Ne može se, dakle, tretirati pitanje Republike Srpske u Beogradu samo, odnosno unutar srpskog unutrašnjeg dijaloga. To pitanje otvara i pitanje Sandžaka, odnosno mi bismo morali u tome da učestvujemo, ali i svi važni faktori u regionu celom. Partikularno otvaranje pitanja otvara vrata destabilizaciji celog regiona – zaključuje Muamer Zukorlić za Danas.

Kulturolog iz Banjaluke Srđan Šušnica za Danas kaže da je povezivanje statusa Kosova i Republike Srpske politički nerealno, međunarodno-pravno nemoguće, a samu ideju diskurzivno on čita kao opasan relikt osvajačkih kleronacionalističkih ideja i politika zvaničnog Beograda devedesetih koje su dovele do razaranja Bosne, genocida i unazađivanja države Srbije.

– Prvo, istorijski i pravno-politički između slučaja Kosova i Republike Srpske nema nikakvih sličnosti i paralela. Država Kosovo je nastala u procesu legitimne odbrane istorijske i političko-pravne autonomije Kosova, a zatim i osamostaljenja od zvaničnog Beograda. Ovaj proces je istorijski odgovor na ugnjetavačku i zločinačku politiku ukidanja autonomije, diskriminacije i torture nad većinskim Albancima, koja je vrhunac doživila krajem 90-ih i pokušajem posrbljavanja Kosova i etničkog istrebljenja Albanaca – objašnjava on. Kako dodaje, ovakva nacional-ekskluzivistička politika Beograda prema Albancima i Kosovu je u različitim istorijskim kontekstima imala i različite manifestacije i uspjehe, od osvajanja i etničkog čišćenja 1912-13, preko Rankovićeve torture 1950-ih, do torture početkom 1980-ih.

– No osamostaljenje Kosova je prihvaćeno pa i podržano od strane većine država svijeta kao legitiman politički proces upravo i uglavnom zahvaljujući miloševićevskoj politici aparthejda, ugnjetavanja i zločina nad Albancima – ukazuje Šušnica.

On kaže da s druge strane dejtonska Republika Srpska iako ima unutrašnju strukturu nema status države, već samo entiteta, odnosno nedržavne političke zajednice unutar države BiH, koji je legalizovan Dejtonskim sporazumom nakon sloma pobunjeničkih RSK u Hrvatskoj i 9-januarske RS.

– Ovaj netipičan politički status RS je velikodušni i etički vrlo problematičan kompromis Zapada zvaničnom Beogradu kako bi se zaustavio osvajački i građanski rat i genocid nad nesrpskim stanovništvom u BiH i Hrvatskoj. Taj rat i planirani genocide je upravo započet, koordiniran, izvođen i finansiran od strane zvaničnog Beograda i njegovih vojnih i bezbjednosnih institucija sa ciljem stvaranja etnički čistog srpskog političkog prostora. RS je plod agresije i genocida, a inspirisan je kleronacionalističkom ideologijom jednog dijela srbijanske intelektualne i klerikalne scene okupljene u vrhu politike, SPC-a i SANU – objašnjava on.

Kako ocenjuje, opasan je taj fantazam kojim je zadojena kleronacionalistička scena u Srbiji da u miru mogu dobiti ono što nisu uspijeli, a tobož su „trebali“ dobiti zločinačkim ratom i genocidom – a to je podjela BiH i „Veliku Srbiju“.

– To je poziv na revanšizam i novo posezanje za teritorijem susjeda. To će još više unazaditi srbijansko društvo – zaključuje Srđan Šušnica.

Bosna i Kosovo

Ideja da bi se o svim balkanskim žarištima trebalo pregovarati u paketu nije nova. Početkom devedesetih godina to je bila ideja političara okupljenih oko bivšeg kosovskog premijera Ibrahima Rugove. Kada je počela Miloševićeva represija na Kosovu, Rugova se zalagao za politiku pasivnog otpora. Dva su razloga zbog kojih se tadašnji, za Beograd „nelegalni“ premijer Kosova, protivio oružanom sukobu sa srpskom policijom. Najpre, Rugova se pribojavao Miloševićeve reakcije, pogotovo u svetlu onoga što se tada događalo u Bosni i Hrvatskoj. Međutim, još važnije, on je bio ubeđen da će se međunarodna zajednica pozabaviti i statusom Kosova, onda kada se steknu uslovi za rešavanja pitanja Bosne i Hrvatske. U tom periodu, najveći deo novca koji je na Kosovo dolazio iz emigracije, odlazio je na rad ilegalnih škola koje su kosovski Albanci organizovali nakon što je Milošević uveo srpski nastavni plan u sve škole. Međutim, nakon Dejtonskog sporazuma sve se promenilo. Kada su Albanci shvatili da ih niko rečju nije spomenuo u Ohaju, Rugovina popularnost naglo je opala, a sa njim i princip nenasilnog otpora. Novac koji je išao za obrazovanje brzo je preusmeren na šverc oružja koje je dopremano civilnom stanovništvu. Nekoliko godina kasnije ti naoružani civili će se organizovati u Oslobodilačku vojsku Kosova. Na Rugovino mesto doći će politički lider OVK-a Hašim Tači. V. Jeremić

Selaković: Cilj deklaracije očuvanje jezika i kulture

Generalni sekretar predsednika Srbije Nikola Selaković rekao je za RTS da najavljena Deklaracija Srbije i Republike Srpske o opstanku srpske nacije i srpskog naroda nije motivisana dnevnopolitičkim potrebama kao ni velikosrpskim nacionalizmom. On je istakao da je cilj očuvanje srpskog jezika i kulture, jer, kako je objasnio, kad nema jezika, onda nema ni naroda. Selaković je objasnio da se ide ka tome da to bude deklarativni i pravni akt koji će usvojiti najviša zakonodavna tela Srbije i RS i dodaje da nije reč o pitanju koje tretira teritorijalni status Srbije i RS. „Srbija je primer garancije prava manjina. Ništa više od toga ne tražimo za Srbe u drugim državama regiona“, kaže Selaković.

On je naveo da srpski narod ima pravo da traži mesto opstanka u globalnom svetu. Selaković je dodao da opasnost kojoj su izloženi srpski jezik i kultura nije samo u generacijama Srba koji su u rasejanju, već je to vidljivo i u okruženju, na teritorijama na kojima Srbi žive vekovima, a na kojima su ugroženi jezik i opstanak. Prema njegovim rečima, biće predložene određene mere koje će pomoći da se sačuvaju jezik, pismo i identitet. On je naveo i pozitivno iskustvo iz Švajcarske, gde je na „fantastičan odjek“ naišao pokušaj srpskog ministarstva da se sačuva srpski jezik kroz inicijative putem ambasada. P. D.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari