Tavanica je bila žuta. Ponovo sam zažmurio. U mislima sam još uvek sedeo na rasklimatanom zadnjem automobilskom sedištu iz kojeg se između mojih nogu migoljio sunđer.
Uprkos poznom satu taksi se polako probijao kroz tamne ulice koje su vodile ka centru Lime, užurbano ulazio na raskrsnice, prouzrokovao ili povećavao već postojeću saobraćajnu zbrku, munjevito kočio, trubio, davao gas, pa opet iznova kočio i milio dalje. Prvi, umorni prizori obilaznica, fasade tek napola sazidanih kuća, mračnih avenija, tržnih centara i trošnih kolonijalnih zgrada, bledo treperavih uličnih svetiljki i ljudi, prizori svih tih ljudi, svuda, poslovnih ljudi u neprestanoj žurbi, devojaka u izazovnoj letnjoj odeći, momaka sa ulice, prosjaka koji sede na pločnicima, prodavaca cigareta i još po nečeg, dece, policajaca, prostitutki. Prvi prizori koji se svojim uzbudljivim iščekivanjem uvek tako neizbrisivo urezuju u došljakovu svest kao okanca u debele, džinovske zidine tvrđava, uske pukotine kroz koje blago preplašen i zbunjen posmatrač može da zuri u beskrajni predeo utisaka.
Dovraci skinuti sa ulaznih vrata hotela i nekoliko pogrešno promucanih španskih reči koje je recepcioner, s obzirom na moj na smrt izmučen pogled, dosađujući se prečuo, spustio na pult ključ od sobe i hladno rekao: But you have to pay in advance. A onda prva noć, gusta kao kukuruzna svila. Nikakvog straha. Nikakvih glasova. Nikakvih misli. Samo taman, zagušljiv san bez snova. Otvorio sam oči. Koliko vremena je prošlo? Koliko sekundi? Sati? Dnevna svetlost je prodirala kroz proreze na zavesama i zalivala sobu. Ležali smo potopljeni u snažno žuto žarenje i da nije bilo ulične buke koja je uporno opominjala na svet izvan teških zavesa, bilo bi moguće poverovati da taj, poput magme vreli svetlosni tok, ne dolazi od spolja, već da izvire negde u sobi, iz retkih komada izlizanog nameštaja, iz zidova okrečenih u žuto, iz delova na sve strane razbacanog prtljaga ili iz vazduha statičnog kao ilovača, usred kojeg su ležala naša dva tela. Poput dva sunca naša tela odaju svu svetlost i toplotu i nežnost ovog jutra, ta misao je zasvetlela u mojoj glavi, zalebdela visoko među neuronskim vezama, pokrenula se i plivala od leve do desne polovine, preko hipofize a onda dalje, u mali mozak, gde se poput velike, bleštave ribe zaustavila usred fluorescentno plavog planktona. Pratio sam je. Tamo smo lebdeli, dok je gamad neumorno iscrtavala svoje krugove nad našim glavama.
U Peru sam stigao kao sunčeva laž. Kao središte sistema, doduše, strašno ograničenog astralnog sistema, ali, svejedno, dolazio sam odande gde je svako centar, sredina, naizgled sebi dovoljna tačka vlastitog kosmosa, odande gde je svako usamljena zvezda veoma ograničenog horizonta, gravitacije i svetlosti kojom zrači, patuljica osuđena na sporo ali neizbežno hlađenje i umiranje usred nepreglednih galaksija isto tako sitnih, u sebe zagledanih i istovremeno iznad svega uplašenih zvezdica na neizmernom porubu noći, zvezdica oko kojih, umesto sjajnih planeta, u najboljem slučaju kruži samo nešto mrlja gamadskog crnila. Ustao sam iz kreveta i izašao na balkon.
Prevod sa slovenačkog: Ana Ristović. Odlomak iz putopisnog romana „Ponekad je januar usred leta“. Izdavač: Arhipelag.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.


