Stiže Šengen! Deluje kao da veći deo javnosti još nije u potpunosti svestan te činjenice, kao ni relaksirajućeg osećaja koju sloboda kretanja, na ovim prostorima već višedecenijska utopija, nosi sa sobom. Možemo se nadati vikend putovanjima, jeftinim šopinzima, putničkim avanturama (uglavnom sa čarima spavanja po klupama železničkih stanica nekih srednjoevropskih metropola) i hroničnom nedostatku glavobolje izazvanom baukom birokratije i papirologije.

 Možemo očekivati češće pozive prijatelja na kafu kako bi nas posadili pred kompjuter i zahvaljujući digitalnoj fotografiji pokazali gde su bili, objasnili gde ima „jedna strava uličica gde je jeftino točeno“ i zašto su naše devojke lepše, ali njihove, prolazeći ulicom, nasmejanije i opuštenije. Nego, da se vratimo političkim realitetima, ili, što bi rekli pajtonovci – And now for something completely different.

Poslanici Evropskog parlamenta su izraženom većinom usvojili izveštaj Evropske komisije kojim se predlaže ukidanje viza za naše građane, kao i građane Crne Gore i Makedonije. Ovo se desilo 12. novembra, dana za pamćenje, kada je potvrđen status Srbije kao zemlje sa perspektivom i evropskom budućnošću. Još koji dan da „skrckamo“ i poslednji bastion je pao, ministri unutrašnjih poslova zemalja EU će krajem novembra ili početkom decembra potvrditi ovu odluku.

Političke figure Evropske unije su se u procesu vizne liberalizacije ponašale upravo onako kako dolikuje prvoklasnim diplomatama, koristili su sofisticiran rečnik, u početku oprezno najavljujući mogućnost za ukidanje viza a potom sve jasnije i transparentnije. Mi smo dobijali sve više i više potvrda da će ishod biti pozitivan, malo nas je hrabrila Tanja Fajon, izvestilac EP za viznu liberalizaciju, ali su to činili i Žoze Manuel Barozo, Oli Ren, kao i razni drugi važni sagovornici naših državnika za zelenim stolom. Međutim, i pored tog vetra u leđa, nedostajalo je poverenja velikog broja građana Srbije u ova obećanja. Pitanje je zašto?

Zato što su srpski, bogom (ili partijom, pragmatičari bi stavili znak ekvivalencije) dani političari navikli svoje građane da se diplomatija vodi po principu „glasno, glasnije, jer ne znam drugačije…“ Izražena gestikulacija, bučno obrazlaganje i netolerantan politički dijalog vode samo jednom zaključku – taj obrazac ponašanja je stvoren da se sagovornik pobedi prevarantskim utiskom moći i umeća, a ne racionalnim argumentima. Sve je to praćeno gomilom raznih, naročito predizbornih obećanja za koje i sam birač već dugo ubeđuje sam sebe, pokušavajući da bar napola poveruje, po sistemu kada majka sebe ubeđuje da joj sin ne pije. Zato su ljudi u Srbiji (bili) skeptični u pogledu viza, i zato će mnogi (ako već nisu?!) reći još i to da Unija ne ukida vize pre Božića i Novih godina iz humanih i prijateljskih razloga, već kako bi zaradila usled turističke navale iz Srbije. Uzmite računaljku u ruke…

Ukoliko se pomenutom doda trend relativizovanja evropskog puta Srbije, pričom o mostu između dveju strana sveta, kao i, naravno, evropskim megalomanima koji isključivo od Srbije traže neka posebna dela i ustupke, ceo krug je zatvoren i savršen. Ipak, neće biti da je savršeniji od onih dvanaest zvezdica na plavom polju, to su opet pokazali funkcioneri Unije. Sve što je rečeno i najavljeno urađeno je. Čak i više, s obzirom na ubrzani postupak ukidanja viza. Evropske diplomate su nam još jednom pokazale kako se vodi politika, realnim obećanjima koja se zaista ispunjavaju. Da li nam to imalo liči na domaću političku retoriku? Uzmimo samo ovaj primer: predsednik Republike i ministar inostranih poslova ne propuštaju priliku da najave podnošenje kandidature za članstvo u Evropskoj uniji, kao da nije očigledno da je u pitanju kamuflaža nekih drugih neuspeha, poput neratifikovanog Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju ili nedostatka sistemskog rešenja za socijalne probleme, za podsticanje proizvodnje, zaposlenosti itd. Kao da nije jasno da je upravo pomenuti sporazum ključ za dalje pregovore, bez koga bilo kakva kandidatura ostaje, za ljude koji su devedesete doživeli i preživeli, vrlo loše osmišljen marketinški trik. Zato nam treba Unija, da povratimo poverenje i solidarnost između građana i institucija, da ponovo naučimo da komuniciramo poštujući mišljenje drugog. Da nam, po cenu i sa ciljem izmene „naškog“ identiteta „Evropljani“ uruče novi know-how kao paradigmu političkog ponašanja. Unija nam treba da bi se konačno skrajnuo nihilistički pesimizam kao forma intelektualnog izraza u dijalogu, čime sagovornik automatski odnosi pobedu, po principu „ma da ti ja kažem, neće tu ništa biti…“ Unija nam TREBA da konačno počnemo da prilazimo ljudima i stvarima na konstruktivan način. Ma, da Vam ja kažem, treba nam taj evropski antis(k)eptik.

Autor je saradnik u nastavi na Fakultetu za pravne i poslovne studije u Novom Sadu

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari